U jedanaestici je danas zazvonilo zvono označivši kraj puta, posljednju postaju za onog što se njome vozio od samog početka. Nikad se On više neće provozati ovim tramvajem, barem ne na ovom svijetu.
Umro je doajen hrvatskog glumišta, Pero Kvrgić.
Ovaj glumački velikan rodio se 1927. u Moravicama u Gorskom kotaru. Kao sedamnaestogodišnjak je 1944. otišao u partizane te se pridružio glumačkim skupinama August Cesarec i Ivan Goran Kovačić. Nakon rata pohađao je zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio Hrvatskoga narodnog kazališta, da bi 1950. postao član HNK Zagreb koje će, 29. svibnja 1953. godine, napustiti zajedno sa skupinom mladih glumaca i redatelja, među kojima su uz njega bili: Nela Eržišnik, Drago Krča, Sven Lasta, Josip Bobi Marotti, Mia Oremović, Mladen Šerment, Duka Tadić, Vjera Žagar – Nardelli, Kosta Spaić, Mladen Škiljan i drugi. Ova će skupina “pobunjenika” iz Hrvatskog narodnog kazališta na čelu s dr. Brankom Gavellom zauzeti zgradu „Malog kazališta“ u Frankopanskoj 10 i osnovati Zagrebačko dramsko kazalište, koje od 1970. u čast i spomen na našeg velikana nosi ime Gavella. Pero će u Gavelli ostati do 1986. kada se vraća u HNK u kojem će ostati do umirovljenja 1988. godine.
Kvrgić je, osim u ova dva glumio u svim većim hrvatskim kazalištima i na festivalima: Teatar &TD, ZKM, Kerempuh, Komedija, Teatar u gostima, Epilog teatar, HNK u Splitu, HKD teatar Rijeka, Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Teatar Ulysses, Žar ptica, Bagatella, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto… U bogatoj je karijeri ostvario cijeli niz zapaženih i antologijskih uloga, poput: Mockinpotta u Patnjama gospodina Mockinpotta, Starog u Stolicama, Robespierra u Dantonovoj smrti, Sganarellea u Don Juanu, Scapina u Scapinovim spletkama, Harpagona u Škrtcu, Pathelina u Advokatu Pathelinu, Gospodina Palmira u Večeras improviziramo, Pometa u Dundu Maroju, Zlatikuma u Skupu, Renoa u Nemoćniku u pameti, Kristijana u Golgoti, Janeza u Kraljevu… Kvrgić je rado igrao i sporedne uloge koje je pomno razrađivao: Gilles Corey u Vješticama iz Salema, Phil Hogan u Mjesečini za jadnike, Antonio Salieri u Amadeusu, Simo Ječmenica u Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?, Poljski Židov u U logoru… U svojoj je karijeri odigrao 200-tinjak kazališnih uloga. Osim u teatru glumio je i u više od 40 filmova od kojih valja istaknuti Tanhoferov H-8, Ivandin Prijeki sud, Sedlarov U sredini mojih dana, Ruićevu Nausikaju i dr.. U Vijencu je od 2000. do 2002. pod nazivom Stilske vježbe pisao kolumne, koje su sabrane u knjigu i izdane 2004. godine.
Perina svakako najpoznatija predstava su Stilske vježbe u kojoj je nastupao pet desetljeća i to najprije (od 1968.) s Mijom Oremović, a od 1970. nadalje s Lelom Margitić. Predstava je uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdulje izvođena predstava na svijetu s istom glumačkom postavom.
Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada: Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo, Nagrade “Dubravko Dujšin”, Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Grada Dubrovnika, Nagrade “Orlando”, Nagrade “Tito Strozzi”, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade “Eleonora Duse”, “Marul”, kao i nagrade na Sterijinom pozorju i na sarajevskim Malim scenama.
Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je 2006. Redom kneza Branimira za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine dobio je i vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.
Za 50. obljetnicu izvođenja Stilskih vježbi (2018.) dobio je Povelju RH za osobiti doprinos u promicanju kulturnog razvitka Republike Hrvatske koju je njemu, Leli Margitić, Tonku Maroeviću i (posmrtno) redatelju Tomislavu Radiću uručila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Ova godina, koja nam je donijela jako malo dobroga, je i na izlaznim vratima pokazala svoju okrutnost otevši nam još jednog velikog umjetnika.
Zbogom Pero. Ne znam vozi li nebeskim prostranstvima kakva jedanaestica, ali ako vozi nadam se da si u njoj.
