(Sadržaj prenesen s fb stranice uz dozvolu autora)
Danas je godina dana od kada nam je umro otac. Strašno mi fale razgovori i konstruktivne rasprave s njim. Sve bi dao da je još uvijek tu, da ga čujem, premda i preko telefona. Sada upravo sjedim u uredu i kao neki mazohista slušam sve ove nimalo lijepe vijesti i čitam ova prepucavanja po društvenim mrežama o ovom nesretnom virusu. Iskreno, ne znam što je istina, osim da stariji građani umiru. Umiru nečije bake i djedovi, nečiji roditelji. Umiru li od COVID 19 ili s COVID 19, više uopće nije važno. Umiru svakoga dana i umrli bi prije ili kasnije, ali…
Ono što mi se čini važnim je da netko već danas neće, kao ni ja, više nikada sa svojim starijim članom obitelji moći prozboriti niti riječ. A to je žalosno i to boli, jer tek kada nekoga izgubiš zapravo vidiš koliko ti fali. Tek tada vidiš da bi i dan, a kamoli godina više nečijeg života bili velika stvar. Na kraju ove epizode čovječanstva kao i nakon glupih ratova ostat će pustoš i zapravo bit će potpuno nevažno tko je bio u pravu ili čija je teorija bila ispravna. Bit će nevažno ako mi sami ne učinimo maksimum da ublažimo posljedice.
Od nas se traži da budemo odgovorni. Posebno od naših mlađih. Traži se minimum da držimo distancu, pazimo na higijenu i čuvamo naše starije. Želimo li izbjeći scenarije u zemljama koje nas okružuju, to je zaista najmanje što možemo učiniti. Ponavljam, bez obzira kako će sve ovo završiti i što je ili nije istina. Nemojmo biti sebični. Svi znamo da velika većina ljudi neće niti osjetiti ovaj virus i da virus zvan politika radi i puno veće štete od samog COVIDA 19, ali mogao bi ga i te kako osjetiti netko do koga nam je itekako stalo. Netko, s kim kada završi ova epizoda, nećemo moći niti telefonom razgovarati.
Hamed Bangoura
