Autor: Marko Torjanac
Opoziv Milanovića?
Tko zaista želi zaigrati taj ruski rulet?
Što bi se time postiglo?
Da za predsjednika dođe netko tko štiti kriminal, moguće i sam krade, ali ne ‘vrijeđa’ i blagoglagolji?
Netko od škvadre umočene u kriminal koja sada, zbog krivo usmjerene paljbe, prolazi ispod radara i zadovoljno trlja ruke i džepove?
Što nam ova zazivanja opoziva govore o razumijevanju krajnje problematične situacije u Hrvatskoj?
Što nam govore o prioritetima u našem društvu?
Nažalost to da su nam važniji malograđanski uzusi forme (nečije izražavanje i bezobrazluk) umjesto alarmantnog sadržaja (kriminala) i da smo suštinu problema spremni prešutjeti i odšutjeti, a u isto vrijeme pokrenuti kuku i motiku oko efemernih problema uveličavajući ih do histerije i linča (k tome manipulirajući optužbama poput optužbi za seksizam o kojemu se ovdje uopće ne radi).
Stvorili smo apsurdno, licemjerno i bolesno društvo formalizama i laži u kojemu je veći problem iskren, a neotesan čovjek od uglađenog lašca, manipulatora ili kriminalca. I kriminala generalno.
Milanović jest pretjerao, slažem se, ali je istovremeno uzburkao kaljužu. Njegovo ‘pretjerivanje’ djeluje ljekovito, jer je iskren pa ma kako neugodan bio.
Problem je što ljudi kod nas niti cijene niti više znaju prepoznati iskrenost. A znati prepoznati iskrenost znači znati razlikovati bitno od nebitnog.
Naravno da smatram da nije smio odlaziti u taj klub i da je trebao i znati i shvatiti da su odlasci tamo, kao i svaki politički elitizam, greška.
Ne slažem se s Milanovićem zaista u dosta stvari, ali ne mogu mu zanijekati iskrenost u onome što čini. A ona je uvijek najvažnija. I treba (bar bi trebala) biti ključna u prosudbi i davanju povjerenja. I baš zato jer je iskren, vjerujem da ne čini stvari iz osobnih interesa i agendi i onda kada, po mojoj prosudbi, čini potpuno krivo.
A to što, za jedne, ponekad ili, za druge, često čini i procjenjuje krivo, to čini iz svojih uvjerenja za razliku (to je ključno!) od gotovo cijele hrvatske kriminalne politike koja djeluje isključivo iz skrivenih, privatnih agendi i interesa i koja je neiskrenošću, licemjerjem, kriminalom i laži inficirala cijelo društvo, a čija je personifikacija Milanovićeva prethodnica (protiv koje se zbog laži i manipulacija nije zazivao opoziv!) i cijela neiskrena, lažljiva, najvećim dijelom kriminalna, ali uglađena i perfidna vrhuška ove zemlje koja zbog svojih grijeha biblijskih razmjera, koji upravo doživljavaju jedan od svojih vrhunaca, nikad nije bila ovako agresivno prozivana kao danas Milanović.
I to je u cijeloj ovoj priči krivo i porazno.
A ako nam se ne sviđa Milanovićev stil, to nije njegov problem. U kroničnom nedostatku iskrenosti, on je, jbg, uz sve mane, sa svojim nezgrapnim stilom, očito najbolje što ova zemlja trenutno ima. Ako Vam se ne sviđa, pokušajte Vi biti iskreni, usudite se Vi prozvati svemoguću Vladu za zatajivanje informacija o istrazi pa unesite, uz iskrenost, i vlastiti stil.
Sto se pak tiče ‘neprimjerenosti’, valjda znamo iz literature ako već ne iz kukavičkih života, da iskrenost uvijek zahtijeva određenu razinu nekonformističkog ponašanja i javne pobune protiv laži. A predsjednička funkcija upravo to treba biti. Inače je besmislena.
A Milanović je koristi s legitimitetom i legalitetom. Moguće i na vlastitu štetu. Ali u konačnici sigurno za dobro ove zemlje ugušene u lažljivoj tišini.
I za kraj ne zaboravimo da je sva ova paljba koja je fokus s kriminala (sadržaja) prebacila na izričaj (formu) iskrenog (i, dopuštam, neotesanog) čovjeka, krenula od taštih želja dviju zastupnica za medijskom pažnjom koju su pokrenule banalnom dosjetkom kojoj su k tome fulale sadržaj i u društvu koje više ne razlikuje istinu od neistine ni bitno od nebitnog pokrenule pravu malograđansku revoluciju upućenu na krivu adresu i napravile kaos i nepopravljivu štetu koju sad eventualno jedino može spasiti upravo Milanovićevo prekomjerno granatiranje svih gluposti koje su se obrušile na njega umjesto na glavni problem ove zemlje i njegovo ishodište – kriminal i Vladu RH.
A posebno je važno znati da bez obzira na svu neotesanost, Milanović nije rekao ništa neistinito. Samo neprimjereno.
Tko razumije tu razliku, razumije i koliko je on bas takav kakav jest potreban ovom društvu koje je laž, podlost, manipulaciju, kriminal, licemjerje i neiskrenost postavilo kao čvrst društveni okvir, jednako i kod vlasti i kod većine opozicije, zbog čega se ova zemlja ne može pomaknuti iz ovog gliba u kojem se nalazi.
Napomena:
Mišljenja i stavovi izrečeni u tekstu osobni su stavovi autora istog i ne odražavaju nužno stavove redakcije.
Sastajati se po skrovitim mjestima s načelnikom Glavnog stožera ne može biti tek hir ili nepodopština našmrkanog dečka iz susjedstva. To miriše na veleizdaju. Varljivo je misliti da bi stvari mogao popraviti histerični dječak koji se inatljivo valjao po podu trgovine kad nije dobio čokoladicu. Nije odveć mudro povlađivati djetetu koje već u trećoj godini života znade nabrojiti sve sinonime spolnih organa u hrvatskom jeziku uz široki osmjeh razdraganih mu roditelja. Odobravati mladićima što kalašnjikovima dijele pravdu po Gradu na opće zadovoljstvo svekolikog pučanstva je ne samo krivo, već i jako, jako opasno. Povlađivati Predsjedniku koji trabunja o svemu i svačemu u nadi da će nas to laprdanje osloboditi korupcije, kriminala i krivosuđa je iluzorno. Opravdavanje pizdarija koje rade Naši neće umanjiti gadarije Njihovih, pače učinit će sranja Naših kad dođu na vlast još gorima i strašnijima. Tome svjedočimo posljednjih trideset godina!