Dobrotvor

0
Foto: Zdravko Turkulin

Ivor Kruljac

DOBROTVOR

 

Nedjelja (nebitno koja, bitno da je hladna)

Pogledavši mobitel, Marko je opsovao Heleni mater. Dogovorili su se da se nađu na poslijepodnevnom čaju (kako britanski od njih, zar ne?) u pet, a ona mu je tek sada u šest javila da će doći u sedam. Jadni čovjek je prošetao po zagrebačkoj Tkalčičevoj i Gornjem gradu već tri puta, a očito će morati još nekoliko puta. Zastao je ispred kule Lotrščak (jer nije imao želudca više se motati oko Banskih dvora i tamošnjih sjedišta visoke državne politike). Izvadio je posljednju cigaretu iz svoje kutije i malo je otežano pripalio zbog hladnoće i već izmorenog upaljača. Ipak, kada je uspio, udahnuo je snažno i zadržao dim u plućima poput prijaznog domaćina koji zadržava gosta još nekom poslasticom. Potom je izdahnuo sa gađenjem nad sobom. Cigarete su sranje, ali kada vam spoj ovako dugo kasni, stvarno znaju ubiti vrijeme (na nekoliko načina, prigovarali bi doktori). Zašto je uopće izašao van umjesto da u toplini svojega doma sluša glazbu ili gleda neki smiješan film? Ionako će je možda danas tek poljubiti, a sigurno neće odvesti u krevet.  Dakle, niti će se on nešto previše sjajno provesti, niti će makar nezgodom, pomoći lošoj demografiji, niti će svijet na ikoji način postati bolje mjesto. Sigurno ni njoj neće pretjerano uljepšati život (čak, štoviše, nekako mu se čini kako ni nije toliko zagrijana za njega, pa njoj život garantirano neće biti ljepši danas). Čovječe, zašto mu mozak pokušava glumiti nekakvog filozofa kada god puši, a život ne ide prema planu? Je li gledao previše francuskih filmova?

Stvarno je sve sjebano, pomisli Marko i pomalo se začudi kako je cigareta već stigla pred svoj kraj. Filter mu je lagano počeo peći prste. Povukao je zadnji dim u agoniji vrućine i bacio cigaretu preko kamene ograde koja ga je odvajala od gradskog obzora. Međutim, zaboravio je pogledati da li se netko nalazi na puteljku ispod njega. I doista, opušak cigarete koji padne na kapu pa u kapuljaču, pritom vam malo pržeći vrat, neće biti lijepa priča iz Hrvatske mladom Gantu i njegovom društvu kada se vrate doma u Kyoto. Prestravljen potencijalnim sankcijama ako ga netko poveže s ovom nezgodom, Marko se povukao od ograde natrag prema trgu svojeg „svetog“ imenjaka. Sklopio je oči, ponovno ih otvorio kada je pognuo glavu i samo je promatrao kako gazi prvo po betonu, a onda po kamenoj podlozi.

Vjerojatno je imao nekakve misli, no njihova beznačajnost je presudila i sjećanje je zanemarilo taj dio njegova života. Nakon incidenta s Japancima, ništa se posebno nije događalo, sve dok Marko nije ponovno želio zapaliti. No, ponestalo mu je cigareta. Pogledao je na sat. Pod pretpostavkom da neće kasniti (ali znao je da bude, dok i sama ne smogne snage da se druži s dosadnim čovjekom koji ju ne zanima), Marko je imao još pola sata vremena koje može tratiti bez plana. Otvorio je novčanik i vidjevši 110 kuna u novčanicama od 50, dvije od 20, plus jedne od 10 i nešto u kovanicama , zaključio kako ima dovoljno i za počastiti Helenu i za još jednu kutiju. Dignuo je pogled i bio malo zbunjen. Koji mrtvi bog radim pred katedralom, pomislio je gledajući u velebno izdanje koje će valjda obnavljati taj prokleti toranj do drugog dolaska. Ili vječno, ovisno koliko vjerujete u tu priču. Ne znajući koja ga je to sila dovela pred crkvu, znao je da će ga sila za nikotinom odvesti na prvi kiosk na Jelačiću. Idući prema trgu, zastao je pred nekom staricom koja je prosila poput brojnih drugih ljudi u zoni oko crkve. Odjednom, sve one njegove misli s Lotrščaka o svijetu koji danas neće nikome ni za nijansu biti bolji, vratili su se poput gripe tijekom sezone u njegovo tijelo. Strujala mu je misao o svim onim naklapanjima kako pomaganje potrebitima omogućuje čovjeku da se bolje osjeća. Gledajući tu staricu, ona mu se nasmiješila i stala lagano ići prema njemu.  Osjećao je nervozu, teret savjesti i burnu raspravu prekoravanja u samome sebi. Cigarete ti ne trebaju, ionako želiš prestati pušiti, ova žena nema ništa, čuo je glas u sebi. Krivnja krivnja krivnja! Drobi ga iznutra, gori kao da je dijete opijeno akumulatorskom kiselinom. Dobrota koja je ušla u njega i preuzela mu ruku, stala je posezati za novčanikom kako je starica pružila ruku izravno pred njegovo lice. Prije nego što je uspio potpuno izvaditi novčanik, došla je neka nasumična djevojka i predala starici dvadeset kuna.

-Bog te blagoslovio djevojko! – vikne starica okrenuvši se prema djevojci koja nasmiješeno kimne i nastavi dalje svojim putem.

-Bog će te nagraditi! – nastavila je starica za njom – Neka ti Bog pomogne u svemu što radiš.

Odjednom, Marko je vratio snagu nad sobom. Savjest mu više nije djelovala kao mudrost, već demon koji ga je pokušao nagovoriti na glupost. Spremio je novčanik u džep i nastavio se spuštati na trg kako se starica ponovno okrenula prema njemu. Dok je čekao cigarete od prodavačice, još uvijek nije vjerovao kako je ta starica mogla pričati o božjoj pomoći drugima, dok je ona sama bila u nevolji iz koje se ne može izvući. Nije ovo pametno ulaganje, mislio je Marko smjestivši cigaretu među usne. Ali barem nije dao novac nekome tko će ga zauzvrat prosipati blagoslovima koji su ili bezobrazna laž ili morbidna ironija. Poziv na mobitel, signalizirao je da je Helena u blizini.

Srijeda (odmah idući tjedan)

Uistinu lijepa srijeda za Marka. Nedjeljni spoj s Helenom je bio bezuspješan, ali barem su se rastali kao civilizirani ljudi. Bez lažnih obećanja o prijateljstvu. Ona je iritatna, dosadna osoba koja priča samo o šminki. Vjerojatno je savršena žena, ali ne za Marka. Ako ništa drugo, Marko je barem dobio plaću danas. Sjeo je u kvartovski kafić na svoju standardnu pivu koju uvijek popije kada dobije plaću. Piva je sjajna. Baš kao i po Nietzcheovim tvrdnjama o alkoholu, piva ga uvjerava da su stvari dobre ovakve kakve jesu (bar trenutno). Nema potrebu za svojim depresivnim mislilačkim proljevima, fino puši i gleda nekakav dokumentarac sjedeći za šankom, ne čuvši ni jednu riječ tog dokumentarca zbog pozadinske glazbe. No, barem je dobra glazba. Nekakvi lagani electro kakav Marko inače ne sluša, ali mu je drago naletjeti na njega. Pijuckao je i pušio lagano upijajući vedru atmosferu kao aerosolna bomba kisik.  Pušio je cigaretu na cigaretu i još jednom se rasplakao nad svojim težnjama o prestanku pušenja. Ispivši zadnji gutljaj pive, pripalio je i zadnju cigaretu iz kutije. Popušiti će je u miru, platiti račun, kupiti još jednu kutiju i uhvatiti kod kuće već nešto zanimljivo na televiziji.  Spremao se dozvati konobara kako je gasio cigaretu u pepeljari, ali odlučio je pričekati da se mladić okrene prema njemu i prekine telefonirati.

-Pa rekao sam da ne mogu danas van jebote! – reče konobar na mobitel, te su ga unatoč njegovim okrenutim leđima, čuli valjda svi za šankom i u neposrednoj blizini. – Ne, smjena mi završava za dva sata – nastavio je malo tiše, ali i dalje čujno. – Ali umoran sam poput konja, nema šanse da idem na taj tulum, ne da mi se. E pa jebi se, lako je tebi srati da dam otkaz. Ti nisi ni upisao fakultet, a ja moram nekako platiti za taj jebeni diplomski. Ma i ja tebe nabijem šupčino – prekine konobar poziv.

Pripalio si je nervozno cigaretu. Vidjevši ulazak triju djevojaka, nervozno je otpuhnuo dim i stavio cigaretu u pepeljaru. Malo je sačekao da se smjeste i tada krenuo prema njima ispričavši se Marku koji ga je zvao zbog naplate kako će se ubrzo vratiti.

Marko je pogledao u svoj novčanik. Unutra je osim za pivu, imao novaca za nekoliko kutija cigareta. Ovog puta nije bilo nikakve savjesti, nikakvog poriva da pomogne tom klincu bez obzira što je čuo. Zato što taj klinac ne zaslužuje pomoć, već nagradu za svoj rad.

-15 kuna – reče konobar, nakon što se vratio i pristavio tri kave u pripremu.

-Zadrži ostatak – reče Marko dajući mu sve što nije ostavio kod kuće sa strane za sutrašnju i ovomjesečnu kupnju hrane i drugih potrebnih namirnica.

Konobar ga je pogledao začuđeno, kao da mu ovaj nudi ugovor o zaposlenju u Njemačkoj.

-Uzmi. Brzo si mi donio pivu – reče Marko.

-Puno vam hvala – izusti konobar sretno i zahvalno, no nelagodno. Imao je dojam da je trebao još nešto reći, ali nije znao što.

Marko se nasmiješi, obuče jaknu i krene prema izlazu. Nisu studenti sigurna sorta. Hoće li ovaj sigurno to iskoristiti za diplomski, umjesto da počasti neku žensku ili ekipu? Marko nije bio siguran, ali nije ga bilo ni briga. Dobro se osjećao. Danas više neće pušiti, a sutra će eventualno nažicati nekog kolegu na poslu za cigaretu. Bar je od toga uzeo kratku pauzu.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here