Autor: Lily Laum
U petak, 17 siječnja, u Kazalištu Marina Držića na velikoj sceni dubrovačkog teatra odigran je prvi ovosezonski gostujući dramski naslov „Djeca recesije“ Dina Pešuta u izvedbi ansambla Velike scene pod redateljskom palicom Ivana Plazibata. Riječ je o koprodukciji Kazališta Marina Držića i kazališta PlayDrama iz Splita.
Kaošto rekoh, redatelj predstave je Ivan Plazibat, kostimografkinja Ana Marin, autor glazbe Saša Antić, izbor glazbe Ivan Plazibat, oblikovatelj svjetla je Siniša Jakovčević. U predstavi igraju: Goran Marković, Ana Uršula Najev, Donat Zeko i Paola Kuvačić.
Dugo sam razmišljala na koji način započeti pisanje osvrta na predstavu, tada sam pronašla zapis u dnevniku: “svatko može biti što poželi, treba raditi na sebi, biti pažljiv i informirati se i neprekidno učiti. Naravno da postoje dobri ljudi, kao i zli, sve je to osobni izbor što ćeš biti. Sve su to maniri ophođenja, uz izgled koji ovisi o disciplini života…”
Naslov ove predstave sve govori.
Dok ju gledate, uvučeni ste u vlastita sjećanja. Htjeli ili ne, prebirete po njima, prisjetite se svih svojih putovanja, rentanja, druženja… Slike se nižu i fragmenti blješću. Koliko puta ste odustali upuštati se u razgovor o izgledu i cijeni iznajmljenoga? Uvidite besmisao prepirki, svađa, vrijeđanja, povrjeđivanja i primanja uvreda.
Od svega izrečenoga i odigranog na sceni, sebi morate priznati da ste doživjeli, odnosno bili sudionik barem dijela. Život je prolazan i ma koliko smo toga svjesni, prestajemo biti kada se nađemo u sličnim situacijama koje smo odgledali.
“Priča je to mladim ljudima koji su spremni na očajničke poteze da bi došli do stana. I zato je takav naslov – Djeca recesije. Ona govori o dva para; koji su jedne strane opterećeni građanskim konvencijama propalog braka i mlađem paru ograničenom ekonomskim i društvenim uvjetima koji vladaju da osiguraju sebi osmišljenu egzistenciju. Ona što bi volio da gledatelji osjete u toj priči o konvencijam, klasnoj nepravdi i nemoći je sloboda i energija četvero glumaca koji pričaju tu priču. U nekoj priči o konvencijama imate slobodu glumaca. I to mene fascinira. Ova predstava je u prvom redu glumačka predstava, i sam proces nastajanja je bio podređen da jedan tekst pretvorimo u igralište na kojem ćemo imati dovoljno slobode i ludosti da ga približimo životu i upišem na kraju u meso glumaca”, rekao je u intervjuu za DuList redatelj Ivan Plazibat dodavši, “Nastao kao udaljeni odjek Albeejeva klasika ‘Tko se boji Virginije Woolf’, tekst ‘Djece recesije’ na scenu donosi posve nov, suvremeni četverokut sastavljen od dvaju parova, unutar kojeg će se razviti neskladna slika ovovremenoga generacijskog sukoba. (…) Drama je to o četvero ljudi u jednom splitskom stanu koji u iščekivanju nadolazeće apokalipse još jedne turističke sezone i još jedne Ultre nastoje očajnički svojim životima i svojoj boli dati neki smisao. Djeca recesije kao umjetnička gesta jest snažna figura bijesa; bijesa generacije koja ulazi u životnu utrku sa saznanjem da je jedina nagrada za prodaju duše malim bogovima kapitalizma ugovor na određeno na minimalcu i posao koji siše tijelo i dušu. Dok ne umreš. Od umora. Ili od tuge. Ali djeca recesije to već znaju. I oni dolaze.”
Mene je predstava zamislila. Minimalistička scena, kostimi, uigrani glumci, ples, pjesma. Ritmovi su se mijenjali kao što nam i život ide i prolazi, zaboravimo na svoje i tuđe probleme. Sve je kratkog daha i zapravo predah dok ne stignemo na životnu prekretnicu, na raskrižje kada se moramo odlučiti gdje i kamo i kako dalje.
Vječito pitanje ostaje pitanje: da li radost i tuga dolaze sa strane, ili su u nama?
Tako je to i završetak predstave pokazao.
Dino Pešut je rođen u Sisku 1990. godine. Studirao je dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. 2017. godine završava MA studij dramaturgije. Radi kao dramaturg i redatelj u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao dramatičar debitira dramom Pritisci moje generacije u režiji Same M. Strelca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Drama (Pret)posljednja panda ili statika je praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih u Zagrebu u režiji Saše Božića. 2016. godine je s istom dramom pozvan na program Stueckemarkt pri festivalu Theatertreffen u Berlinu. Za isti tekst je nagrađen DEUTSCHEN JUGENDTHEATERPRES 2018. godine. Dobitnik je pet nagrada Marin Držić Ministarstva kulture za najbolji novi dramski tekst. Nagrađeni tekstovi: L.U.Z.E.R.I., (Pret)posljednja panda ili statika, Veliki hotel Bezdan, Stela, poplava te Olympia Stadion. 2018. godine izdaje svoj prvi roman Poderana koljena.
