Sedam i kusur tisuća kilometara daleko od male kifle što se zlati oko plavičastog zalijeva Mediterana Hrvatska se voli drugačijom, čeznutljivom, romantičnijom ljubavlju nego što je vole tamo, po zakorovljenim poljima, posječenim šumama i napuštenim selima; po blatnjavim sokacima u kojima napušteni domovi snivaju sklopljenim vjeđama roletni na prozorima neko bolje vrijeme koje nikako da stigne.
Dobro, nije baš sve tako crno. Ima i svjetlijih trenutaka. Recimo nedjeljom se ponekad oko malo punijeg stola okupi cijela familija. Nakon dobra obroka i živahna razgovora padne kratka dremka; taman do početka zabavne emisije: Volim Hrvatsku. Braća Navojec privedu neke svoje kolege ili znance različite dobi pa onda svi zajedno, s negdašnjim mi kolegom Mirkom, vole Hrvatsku. Kad Ante zasvira svi složno zapjevaju; malo se i zapleše. Ponešto nauči. Pobjedi obično ona ekipa kojoj u ruci ne eksplodira paket s konfetima. Sve to skupa bodri publika koja napeto čeka svoje Delimano ili Dormeo poklone, pa je razumljivo da negoduje kad se netko iz njihove ekipe glupara, ne zna odgovora na neko trivijalno pitanje ili se presporo rješava rođendanskog poklona, a zapravo tempirane bombe gubitniku. I ja volim Hrvatsku skupa s njima. Volio sam je još i više dok je prvi glas bila Manuela. Ona je baš vjerno znala otpjevati uvijek zelene hitove, u pravilu bolje i od njihovih originalnih izvođača.
Zabavnog programa dade se naći i na ovdašnjim kanalima. Ali vijesti iz domovine, e toga bez Interneta nema. Na HRTiju nabasah na ne baš omiljenu mi emisiju: Otvoreno; 14. siječnja 2020. Voditeljica tirkizna pogleda, višekratno profesionalnija od prepotentnih joj kolega privela je večeras tri prepredenjaka i dva anonimca. Jedan sudac, jedan državni odvjetnik i jedan ministar. Ona dva anonimca su tu da zamjene ministra unutarnjih poslova, prepametnog da se dade navući na tanak led i šefa milicije kojemu niti majka, a niti bliža rodbina, ne pamti da je ikad išta mudra reka’. Očekuje se da će dva profesora dostojno zamijeniti nedostajući dvojac. Ako i ne, bar će im svojta biti sretna kad ih vide na telki u udarnom terminu. Ona trojica lukavaca dobivaju prednost. Raspredaju o pravu i pravdi, o sudstvu i sudovima, o zločinu i kazni. Lamentiraju o onom dragom dječaku ća je malo maka pa se s kalašnjikovom prošetao po Varoši i odaslao trojicu put Lovrinca. Sad je to svima kao začudno. Pjevahu Dječaci o tom ali ih tada nitko nije shvaćao ozbiljno. A bilo je!
Trojica državnih i državotvornih muljatora ni sada, a posteriori, još uvijek ne vjeruju Dječacima. Jedan drugom prebacuju vrući krumpir odgovornosti u nadi da bomba neće eksplodirati baš u njihovom resoru. Nek’ se vidi da i oni vole Hrvatsku; svim svojim srcem, svim svojim dužnosničkim povlasticama. I službenim vozilom od pola milijuna kuna. Bez njega su nitko. I Ništa. Zato i nisu podnijeli ostavke. Moralne nakaze ne poznaju moralnu odgovornost, a onu drugu im nema tko dokazati osim ako ne prokažu sami sebe. Nastavljaju svoju neodgovornu i dobro plaćenu misiju kao i njihovi prethodnici. Besramno. Fali samo ministar Rugovit, pa da svjedočimo pokeru nedodirljivih blefera. Od njihovih laži, ovako na daljinu, trese se čitav Planet. Zaškripe kontinenti, razmaknu se mora; istopi se eter od smradnog zadaha neistina što ih uspješe utrpati u tri frtalja sata dugoj „informativnoj“ emisiji.
Odavde, nepunih osam tisuća kilometara od crveno-bijelo-plavog dragulja svaka vijest dva puta se sluša i četiri puta više promišlja, pa se čini osam puta važnijom od vijesti koje ovdje cure s malih ekrana. Šesnaest puta bude draža čovjeku dobra vijest iz domovine nego dobra vijest s nekog drugog kraja svijeta, a nesreća ljudi u domovini boli ga trideset i dva puta više nego nesreća tamo negdje gdje su drugi doma. Iz ove udaljenosti ta mala kvačica na karti svijeta sja šezdeset četiri puta jačim sjajem od najblistavije zvijezde na nebu. Istina o njoj stotinu dvadeset i osam puta blista sjajnije od svake ikad izgovorene istine. Laž o njoj boli dvije stotine pedeset i šest puta više od najveće laži koju normalan čovjek može izgovoriti. Ali hrvatski političari nisu normalni ljudi. Oni su nadljudi. U svemu. Posebno u obmanama. Vonj njihovih opsjena prostire se hitrije od svake brzine i dopire dalje od svakog tsunamija. Gusta, crna, zagušljiva, smradna melasa učas preplavi izbicu tisućama kilometara udaljenu od doma. Teški očaj ispuni dušu nevoljnika. Olovni jad, teži od svake ilovače koja će mu zatrpati grobnu raku, pritisne grud, a neizgovorena psovka stane u grlu i stoji, stoji. Stoji.
Moram žurno odmoriti misli na nekoj domaćoj glupavoj sapunici. Možda infantilno plitki dijalozi naslovne glumice bolje zvuče kad se čovjek odmakne za četvrtinu opsega Planeta. Ne, to nije moguće jer sustavi za gledanje serija preko interneta prepoznaju da sam u inozemstvu pa mi žele naplatiti gledanje „omiljene serije“. Ništa zato pokušat ću s nečim manje komercijalnim na čemu nitko i ne pomišlja da može zaraditi novce. Recimo KT2. Ili još bolje Krv nije voda, omiljena serija mog vjenčanog kuma, inače za rata pričuvnog policajca i viteza, kojeg smo prošli mjesec napokon uspjeli oženiti. Sad se i on skrasio, a kumstvo je postalo uzajamno. Ali ne, nema ni toga za moju lokaciju. Za KT2 ne žalim previše. Otkad se dogodila ona štema u Draganiću Leon mi je jako pao u očima. Na stranu tko je tu kriv, a tko prav i tko je koga htio zaskočiti i tko je kome htio umočiti. Jednom kad završiš u komi na traumi zbog batina više ne možeš biti moj junak. Niti antijunak. Ništa. Gotova priča.
U krajnjem očaju okrećem se Generalu; najnovijoj seriji iz kamere Antuna Vrdoljaka. Čujem da veteranskim udrugama nije baš najbolje sjela. Ne razumiju oni što je umjetnost; nemaju pojma kako se režira trash film prema trash priči. Veliki je to i nadrealni artizam. Kako li je samo Tonču uspjelo natjerati najviđenije hrvatske glumce da budu prirodniji naturščici od onih stvarno prirodnih iz Krv nije voda? Kako li ih je samo uspio natjerati da zaborave sve što su ih na Akademijama učili? Kao da ih je bacio u neku induciranu komu. Stvarno je čarobnjak naš Tonči. Dao mu bog dug život pa da snimi još pokoji nastavak; o još nekom od tisuću premilih nam generala.
