Autor: Aleksandar Olujić
Slučaj prvi: Mladić pucajući iz Kalašnjikova ubio trojicu ljudi usred bijela dana u središtu Splita.
Subota, u centru grada čuje se rafalna pucnjava. Na Šperunu leži jedno tijelo ubijenog muškarca, a u Radmilovićevoj drugo. Kasnije se saznaje da je u bolnici umro i treći muškarac ranjen u pucnjavi. Internetom kruži snimka mlađe muške osobe u tamnoj odjeći kako hoda Varošom noseći Kalašnjikov. Panika. Splitski gradonačelnik daje izjavu kako je ubojica uhićen. Policija šuti. Glasine kruže. 150 policajaca traži ubojicu.
On u međuvremenu sjedi u lokalnom kafiću, a Kalašnjikov leži bačen u kontejneru.
Priča polako dobiva detalje. Ubijeni i ubojica dobivaju najprije inicijale, potom puna imena i prezimena. Izlaze pojedinosti iz njihove prošlosti. Droga, nasilje, osveta, kriminalni dosjei…
Ljudi pričaju.
Svi sve znaju.
A, policija i druge službe? Oni drugi dan iznose statistiku, brojke koje (navodno) ne lažu!?
Na facebooku se organizira grupa podrške ubojici iz Splita. Skuplja se novac. Upire se prstom u policiju, spominju se dileri koji slobodno šeću gradom, sudstvo se proziva zbog tromosti i smiješnih kazni za počinitelje ozbiljnih kaznenih djela dok za bagatelne prijestupe ruka pravde nema milosti. „Baki Minki za 600 kuna duga 6 dana zatvora, a dileru za poveću količinu droge rad u dobrotvorne svrhe, pa gdje je tu pravda?“, pitaju se mnogi.
Bi li Filip Zavadlav bio „heroj ulice“ da je od njegovih 36 ispaljenih hitaca stradao netko ni kriv ni dužan, nekakav nedužni prolaznik ili čak više njih?
Slučaj drugi: U požaru jednog objekta staračkog doma u Andraševcu smrtno stradalo šestoro korisnika doma.
Zgarište. Manja kuća izgorjela do neprepoznatljivosti. Crne izgorjele grede. Lokalna cesta zakrčena je automobilima. Vatrogasci, policija, rodbina, novinari. Kolona crnih limuzina. Glavešine. U objektu je bilo smješteno šestoro ljudi. Bili su nepokretni starci vezani uz krevet. Svo šestoro je izgorjelo.
Postavljaju se pitanja:
- Kako je došlo do požara?
- Zašto su nepokretne osobe bile same u objektu?
- Ima li Dom dozvolu za smještaj tolikog broja štićenika?
- Zašto nitko ne kontrolira domove?
- Tko je odgovoran za takvo stanje?
Novinari izvlače podatke: U Hrvatskoj ima 460 privatnih obiteljskih domova za stare i nemoćne, a u njima ima barem 5000 korisnika. Uz obiteljske domove postoje i oni klasični od kojih su 3 državna, 20 županijskih i nešto više od 90 privatnih. Razlike? U prvom redu veličina, odnosno broj korisnika o kojima skrbe (obiteljski može imati maksimalno 20), zatim obveza zapošljavanja stručnog osoblja u klasičnom ali ne i u obiteljskom, te ono što je mnogim umirovljenicima na žalost najbitnije – cijena.
A baš kod cijene ima jedna „caka“, naime država sufinancira smještaj u državnim i županijskim domovima, ali ne i u privatnim niti u obiteljskim. Prema onome što je rekla gđa. Štefica Karačić predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika i ravnateljica doma u Zagrebu, cijena smještaja u njenom domu je 3.500 kn, a ekonomska cijena iznosila bi između 5 i 6 tisuća kuna, dok prema mišljenju g. Pave Ćorluke vlasnika privatnog doma ekonomska cijena smještaja iznosi i preko 7.000 kn. Ako znamo da je prosječna hrvatska mirovina 2.400 kn onda je jasno da se na mjesto u državnim i županijskim domovima čeka godinama, no pučka pravobraniteljica Lora Vidović je upozorila kako su liste čekanja na smještaj u te domove netransparentne, nisu centralizirane te da ne postoji imovinski cenzus pa se za boravak u takvom domu može prijaviti i onaj tko ima 10.000 kn mirovine.
Kako je onda moguće da jedan obiteljski dom posluje profitabilno? Može li si uopće priuštiti zapošljavanje stručnog kadra ako je njihova cijena smještaja nepokretne osobe 3.500 kuna (tu je cifru naveo jedan od intervjuiranih članova obitelji poginulih u domu u Andraševcu)? Ako uzmemo da je taj iznos nekakav hrvatski prosjek onda računica ukupnih mjesečnih prihoda za obiteljski dom izgleda otprilike ovako: 20 korisnika po 3.500 kn = 70.000 kn bruto!
Ako moraju (a moraju) imati zaposlene u sve tri smjene i petkom i svetkom i tijekom godišnjeg odmora, koliko minimalno trebaju zaposlenih? Imaju li oni poslije plaćanja svih troškova još uopće sredstava platiti kvalificirano osoblje, za koje znamo da bez problema može naći posao u struci u inozemstvu za daleko veću plaću nego što su inače plaće u Hrvatskoj?
Očito da situacija gdje država favorizira jedan dio ponuđača usluga u kombinaciji s prosječnom mirovinom koja jedva prelazi prag siromaštva, odlaskom mladih i radno sposobnih članova njihovih obitelji i povećanju potražnje za uslugama smještaja u domove, uz nikakvu kontrolu sustava, samo širom otvara vrata raznim malverzacijama.
Na TV-u pokazuju krasan privatni dom u Crikvenici. Izgleda kao hotel. Cijena? Prava sitnica: od 7000 kuna naviše! Za nepokretne osobe (ako sam dobro zapamtio) 12.000 kn. Tko si taj dom od hrvatskih penzionera može priuštiti?
Dobar dan tugo!
Slučaj treći: Građanske inicijative sakupljaju novac za mladu policajku kako bi platila sudske troškove nakon što je Sud u Vukovaru oslobodio njenog šefa optužbe za spolno uznemiravanje.
Noć. Dvoje policijskih službenika u obilasku državne granice. On, stari iskusan policajac i ona, mlada i friška policajka. On, njen šef, dira ju, pokušava poljubiti i (kako pišu novine) nudi joj seksualni odnos. Ona neće.
Mlada policajka protiv šefa podnosi prijavu tužilaštvu radi seksualnog uznemiravanja, no ono odbacuje tužbu. Ona se odlučuje na privatnu tužbu koju sud prihvaća , ali presuđuje da optuženi nije kriv jer je to napravio samo jednom. Djevojka nakon toga razočarana „hrvatskom pravdom“ odustaje od žalbe i daljeg postupka.
Epilog: ona mora platiti sudske troškove u iznosu od oko 10.000 kuna!
Zanimljiva presuda. Valjda po onoj: jednom k’o nijednom.
Postavio bih par hipotetskih pitanja:
- Znači li to da, shodno ovoj presudi, ako nekome (po mogućnosti nekoj ženi, djetetu, starcu, bogalju…) prilijepim jednu iza ušiju ili ako samo jednom ukradem recimo par milijuna dolara/eura ili samo jednom stavim u džep plavu kovertu da se to nije dogodilo?
- Odnosno, znači li to da i „splitski ubojica“ može računati da će proć lišo jer mu je to prvo trostruko ubojstvo ili će ipak (ako bude proglašen ubrojivim a nakon toga i krivim) biti osuđen za to nedjelo?
- Postoji li možda neki popis „junačkih djela“ koje se presuđuju po principu jednom k’o nijednom i, ako da, gdje se taj spisak može dobiti na uvid?
- Ako ona viče NE, a ja ga unatoč toga samo jednom „umočim“ znači li to da ga nisam uopće – znate već što? Odgovor na ovo pitanje vrlo je bitan, glede recki na krevetu.
Slučaj četvrti: Šlag na torti!
Dvije glave vire iz zajedničke lože.
Muppet Show?
Ne! HNK Zagreb, svečani koncert povodom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU!
Zaključak:
Tako je to kad živiš u zemlji u kojoj su odvjetnici i povjesničari poznatiji od rok pjevača, a ljubitelji visokog kukuruza i ljubičica bijelih postavljaju se za moralne vertikale društva, kad pravo i pravda ne poznaju jedno drugo, a poštenje služi euru i dolaru kao otirač.