Autor:Dragana Čubrilo
Kroz život hodamo ostavljajući za sobom lijepe,ali i ružne trenutke. Neke ljude i događaje zaboravimo držati u dogotrajnom sjećanju. Ne znam da li namjerno ili se jednostavno dogodi. Izbrišu se iz naših sivih stanica kao da nikada nisu ni postojali. Nažalost, neke ma koliko se trudili izbirsati, ne uspjevamo.
Nedavno sam u ruke konačno uzela knjigu meni drage profesorice Blaženke Slovenec, točnije dvije čak. I jedna i druga ti kopaju po tim sivim stanicama prisjećajući te na neke tvoje davno zaboravljene priče. I dok mi je prva legla onako uz kavu, s razlogom noseći naziv Oblak zaborava kao da zaista poput oblaka lebdi negdje iznad svih nas i ostaje tu taman koliko treba, ona druga, puno ranije napisana, Pita od jabuka, me smrvila na tlo.
Svi mi imamo nekoga tko nam je pekao pitu od jabuka. Nije to obična pita, to je ona od koje miriši cijela kuća i koju je netko umijesio s puno ljubavi i truda. To je ona što se mrvi po stolu i čije mrvice rukama kupiš dok uz kavu pričaš sa svojima najmilijima. Za njom najviše plačeš. Čak i kada ju sam naučiš praviti. Jer ta tvoja ne miriši onako snažno da ju osjetiš još na samom ulazu u stubište.
Blaženku cijenim kao profesoricu, znanstvenicu, pomalo eksentričnu osoobu koja me je oduvijek fascinirala svojom bojom kose. Zanimljivo, kako nas ne zanimaju tuđi životi kada mislimo da znamo sve nama bitno o njima. Ljude stavljamo u taj površni svijet i držimo ih tu što duže možemo. Možda i zauvijek.
Čitajući Pitu od jabuka shvatila sam koliko je malo potrebno za zagrebati ispod te površine i pronaći erupciju osjećaja. Odjednom shvatiš kako i tu drugu osobu boli isto kao i tebe. Možda i puno više. Shvatiš da zapravo susrećući nekoga gotovo svakodnevno i kurtoazno razgovarajući s nekim, nemaš pojma o onome što prolazi. Mi volimo suditi jedni druge. Volimo taj osjećaj nadmoći dok s nekim ležerno ispijamo kavu u nekom kafiću i pričamo o osobi koja prolazi. Oni pogledi ispod obrva. Izokretanje očiju i dizanje nosa u nebesa nam je ravno ekstazi. Kasnije, čuješ nešto o toj osobi o kojoj si zdušno razgovarao još jučer samo, i shvatiš koliko si nepravedan bio. Ušutiš. Ponekad, ako si te sreće, malo se i posramiš.
Osobno beskrajno cijenim ljude koji su odabrali biti drukčiji od drugih. Svoji. Volim taj njihov bunt. Volim tu trunčicu boli koja uvijek iskri u njihovim očima. Volim tugu koja se prelijeva preko njihova lica dok se na sav glas smiju. Oni su stoput hrabriji od nas u grupama. Od nas koji poput vukova u čoporu okružujemo plijen.
Dok sam čitala Blažinu Pitu od jabuka, ušla sam ponovno u taj svijet grozne bolesti i smrti. Svijet u kome se svatko od nas bar jednom našao. Podsjeti te na one beskrajno duge i bolničkim mirisom natopljene čekaonice, krevete koji miriše po dezinfekcijskom sredstvu i bol u utrobi. Svaki put kada vidim kako netko pognute glave izlazi iz jedne od zgrada bolnice, sjetim se i svoje glave. Umorne, prazne i bolno pulsirajuće. Od plača.
Svatko od nas je izgubio nekoga. Nekada je to gubljenje bilo naglo. Kirurški precizno. Ponekada je pak trajalo toliko dugo da si se naučio na konstantnu bol u srcu. Kako god, uvijek je kraj isti. Taj netko ode. Iza njega ostane samo ono čega se želimo ili možemo sjećati. I onda, mjesecima kasnije, godinama čak, dok palimo lampion na grobu i popravljamo aranžman ili cvijeće u vazi, maramicom brišemo uprljan spomenik, zamiriši nam ta pita od jabuka. Vrati te u ono vrijeme kada je sve bilo puno jednostavnije i ljepše. Kada su svi koje voliš bili za obiteljskim stolom. Onda žuriš kući i nadaš se ugledati ih opet zajedno. Zapljusne te samo miris tuge i oblak tišine. Hvala ti Blaženka što si me podsjetila na ono što zaista vrijedi.
P.S. Neki od nas vole lijepe priče. Neki pak vole i one koje nas dobro protresu i natjeraju na plač. Kažu da plač čisti dušu. Zato Pitu od jabuka vrijedi za dušu uzeti.
