
Autor:L
Svi imamo mjesto koje želimo posjetiti. Gledamo razne slike, maštamo o putovanju, kalkuliramo troškove i planiramo rezervirati godišnji odmor sve dok nas ne ošamari surova realnost i sjetimo se da ipak treba popraviti auto, šparati za stanarinu i gledati svijet kroz naočale realnosti. Usprkos tome, uz nekoliko teških uzdaha se ipak nađemo u svijetu mašte i zamišljamo kako bi bilo udahnuti zrak tamo negdje daleko, daleko.
Oduvijek mi je velika želja bila posjetiti dvije daleke destinacije: Novi Zeland i New York. Taj poriv sam dobio još kao dijete gledajući filmove i serije poput ‘Gospodara Prstenova’ i ‘Prijatelja’. Spletom okolnosti, veliku ljubav gajim i prema matematici i računarstvu te sam se specijalizirao za tu struku i dobio posao u firmi u kojoj je normalna stvar da svoje zaposlenike šalje u daleke gradove poput Chennaija, Londona, Chicaga i, pogađate, New Yorka. Imao sam sreću pa sam dobio priliku vidjeti destinaciju o kojoj maštam već dugo vremena.
Prilikom slijetanja aviona nad New Yorkom primjetno je kako ne dolazite u novi grad nego u neku novu civilizaciju. Niti jedan grad koji sam do sada posjetio nije ostavio tako veliki prvi utisak kao ovaj. Kao da je sve građeno u tri puta većoj skali. Cjelokupno putovanje sam osjetio na drugačiji način nego što bi ga osjetili tipični turisti. Razlog tome je što je put bio prvenstveno poslovne, a ne turističke prirode. Dobio sam adresu, mobitel s važećom karticom, puno sretnih pozdrava i pin za ulaz u peterosobni apartman čija dvotjedna renta dođe otprilike kao godišnja plaća hrvatskog radnika na ‘minimalcu’. Na vama je da se prethodno pripremite, proučite mape i upoznate s okolinom. Grad sam posjetio usred ljeta i prvo što sam osjetio kada su se otvorila vrata taksija u Harlemu (zloglasni gradski kvart) je – smrad. Vjerujem da ste iznenađeni, ali New York ima poprilično puno mjesta gdje jednostavno nedostaje svježeg zraka i prirode. Podzemna željeznica je iznimno zagušljiva s temperaturama iznad 40°C. Međutim, vlakovi su puno češći, brži i pouzdaniji od onih Hrvatske Željeznice i Zagrebačkog tramvaja. Avanturistički put od aerodroma LaGuardia (kvart Queens), do apartmana u New Jerseyu (odmah preko puta rijeke Hudson, iznimna blizina World Trade Centra) trajao je oko 3 sata. Lokalnom stanovništvu je normalno da su od radnog mjesta udaljeni oko 60-90 minuta putovanja jer je većina poslova na otoku Manhattan, a tamo si rijetko tko može priuštiti stan. Kuće u tom dijelu grada jednostavno ne postoje. Žutih taksija je puno manje nego što sam očekivao, ali je prometna infrastruktura i povezanost podzemnim putevima iznimno dobra. Stanovništvo se dijeli na pola-pola-pola; crni, žuti i bijeli. Redoslijed ovisi o kojem kvartu je riječ. Turiste, međutim, vrlo lako prepoznajete po tome što hodaju glavama usmjerenim prema gore, gledajući u gigantske nebodere. Najviši i najsjajniji od njih je One World Trade Center sa svojom visinom od pozamašnih 541 metar. Ukupno 104 kata te zgrade visoki su otprilike kao i 5 Zagrebačkih katedrala, najviše građevine u Hrvata. Ako stanete sa suprotne strane ulice (tipičnih četiri do osam prometnih traka u centru grada), potrebno je nagnuti glavu što je više moguće iza da bi vrh navedenog nebodera bio vidljiv. Imao sam tu sreću pa sam New York uspio gledati i iz druge perspektive – sa 70-tog kata. Ako pokušate pogoditi, vjerojatno vam prvo padne na pamet da sam kupio ulaznicu za vidikovac na vrhu Empire State Buildinga, najpoznatije zgrade u New Yorku. Međutim, navedena ulaznica košta pozamašnih 75 američkih dolara, što je po svim zakonima fizike preveć skupo za jedan pogled s visoka. Naime, ured u kojem sam radio tijekom svog poslovno-turističkog puta je, također, u jednoj od najviših zgrada u New Yorku. Osim dobrog pogleda, uživao sam u blagodatima poput doručka i ručka, konobara zaduženih samo za spremanje kave, happy-hour piva, zabavnih sadržaja poput biljara, pikada, igraćih konzola i mnoštva drugih povlastica koje nudi kompanija. Potpuno besplatno, naravno. Sretan radnik znači motiviran radnik što u konačnici završava i zadovoljnim poslodavcem. Nadam se da će jednom takav model doći i na naše prostore.
Grad New York je pun ljudi. Katkada mi se činilo da hodam u nekom ljudskom mravinjaku. Nezdravom mravinjaku. Vidno im nedostaje zelenila i mira. To sam najbolje primijetio tijekom nedjeljne šetnje Central Parkom. Navedeni park, širine od oko kilometar i dužine četiri kilometra bio je krcat ljudima u toj mjeri da sam mislio da je u toku nekakav festival. Park ima nekoliko jezera, bilo većih, bilo manjih. Čest prizor su pitome vjeverice, mačke na povodcu, pokoji plutajući štakor-utopljenik i policajci na konjima. U parku se nalazi i veliki prirodoslovni muzej gdje sam imao priliku vidjeti eksponate poput kostura dinosaura. Kostur Tiranosaurus-Rexa je zapanjujuće velik. Toliko velik da imate dojam kako bi odrasla gladna jedinka Rexa pojela četiri do osam odraslih osoba bez imalo muke. Nasuprot odraslom, mladi je velik poput psa i liči na mješanca fazana i klokana. Prije povratka, posjetio sam i muzej napada na WTC. Navedeni muzej mi se čini kao podsjetnik i opravdanje ove velesile za svjetske invazije, ‘širenje slobode’ i ‘žalosni’ turizam. Eksponati poput ‘štikle’ poginule osobe i torbe za laptop radnika navele su me da mislim da je u pitanju samo dobar način zarade novca od ulaznica. Prava odaja počasti žrtvama napada su dvije jezivo velike i spokojne fontane s izlivenim nazivima poginulih osoba. Nalaze se izvan muzeja, na mjestu srušenih nebodera, tzv. ‘Twin Towersa’.
Kraj puta obilježili su standardni promašaj aerodroma te naknadna odgoda leta u trajanju od šest sati. Uz puno stresa, povratak u domovinu obilježio je i dobar ‘jet-lag’ zbog vremenske razlike od šest sati. Gledajući nazad na doživljeno iskustvo, zahvalan sam na tome što sam doživio jedan od najvećih i najurbanijih gradova svijeta. Međutim, način na koji mi preživljavamo u našoj državi mi se čini puno osobniji, topliji i humaniji i upravo iz tog razloga sam sretan što je New York samo ispunjenje dječačkog sna, a ne mjesto u kojem živim.