Autor:Dragana Čubrilo
Kada izgubiš najboljeg prijatelja, volim reći kako odu s onu stranu duge, pomisliš kako nećeš nikada više. Nikada više neću imati drugog psa. Ne sjećam se jesam li za ikim toliko plakala. Čak i četiri godine poslije, isto boli. Ne vrijede one priče o tome kako vrijeme liječi rane. Istina je kako samo naučiš se živjeti s istim intezitetom tuge. Kada izgubiš nekoga koga voliš, vrijeme stane u tom trenu. Dolaze novi životi u tvoj život, nova događanja, ali ona priča koju si imao s tim nekim, stane. I ništa više nije isto.
Meni je u život pukim slučajem ušla ona. Već je imala pune dvije i pol godine, ime, karakter. Sanja mi je rekla,ona je baš za tebe. Živčano sam ju pogledala i mislila kako nema pojma što govori. To crno, brkato kino od psa u usporedbi s NJIM je bilo potpuno neprihvatljivo. Pobogu, to je odrastao pas. Već ima formiran karakter, poslije sam tek otkrila da je itekao formiran i toliko sličan meni. Nisam znala s odraslim psom kao svojim. Sanja je znala da ću znati. Već je drugi dan bila kod mene. Samo na privremenom od koji mjesec, dva.
Iskreno, izluđivala me. Dobila je svoj ogromni ležaj na terasi. Noću je spavala u kući. Imala je cijelo dvorište samo za sebe. No nije joj bilo dovoljno. Trajalo je svega nekoliko dana ispipavanje teritorija. Onda je krenula istraživati dalje. Ograda joj nije problem. Ima skok gazele. Vjerujte mi. Ne postoji atletičar koji može više skočiti od nje. Neki dan su mi cure bile na soku i u jednom trenutku se uplašila zvuka pumpe za vodu i jednostavno morala pobjeći od zvuka. U sekundi je preskočila ogradu puno višu od nje. Bez zaleta.S tim njenim strahovima mi je postalo jasno na što je Sanja mislila. Paničarka je kao i ja. Kada se nečeg uplaši, ona bježi. Čak i iz svoje sigurne zone. A kud bježi, vrag će ga znati. Bitno da trči. Dok nisam pohvatala sve njene strahove, znala je zbog grmljavine pobjeći kod susjeda u vrt i tamo si iskopati zaklon. Ne možeš ti psu objasniti da je sigurnija u zatvorenom kad je ona odlučila kopati rovove. Kakva se znala vratiti, ne želim se ni prisjećati. Kupanje bi trajalo satima. Sada pazimo da su sva vrata dobro zatvorena. I prozori. Ona naime iskoči i kroz prozor.
Druga stvar kod nje, voli ljude. Apsolutno sve ljude. Smatra da su svi ljudi u ulici njeni ljudi. Ona se veseli svima i svakome. Mogu pola sata vikati za njom, ali ako je vidjela susjeda sa psom, ja sam joj potpuno nebitna. Ima neodoljivu potrebu izletiti iz dvorišta i napraviti bar desetominutnu šetnju po ulici. Mislim da se boji kako bi propustila nešto. I ne, kod nje ne vrijedi ono, prošetaj ju dobro će biti mirna. Ona nikada ne miruje osim noću kad spava. I nakon sat vremena trčanja u polju i svega pet minuta odmora na terasi, spremna je za dalje. Ja nisam. Još hvatam dah.
Znalo me izbezumiti kada bi mi susjed rekao kako ode s njim do grada. Pobogu, uvijek sam histerizirala oko ljudi koji imaju pse koje puštaju same van. Lolu ne puštamo. Ona se pusti sama. Prije je bila u dvorištu kada je ostajala sama doma, ali više nije. Ne voli biti bez društva i čim bi ostala sama, nakon minutu bi preskočila ogradu. Zato je sada zatvaramo u kuću. Mogla sam birati, lanac ili kuća. Naime, neki ljudi ne vole baš njenu srdačnost. Pa su doslovno prijetili njenim riješavanjem. Između psa i određenog susjeda sam izabrala psa zatvorenog u kući. Duboko se ispričavam svima na njenoj srdačnosti i dosađivanju, ali ona ne zna drukčije. Ona misli da ju svi vole. Ne razlikuje ona različite vrste ljubavi. Samo je jedna ljubav. A ta je da svi vole samo nju.
Lola nije pas s papirima. Ona je mješanka mješanaca. Lola je k tome i crni pas. Iz nekog razloga ljudi najmanje udomljavaju crne pse mješance. Meni je u trenutku kada sam ju vidjela s onim ogromnim očima koje su gledale direktno u moje, sve bilo jasno. Ona je pas pun ljubavi za sve. Čak i za one koji ne vole nju. Ona vjeruje svima. Totalna je naivka koja misli kako su svi dobri. A neki za nju misle, joj kako ružan crni pas. Još je kao uličarka. Dosadna je. I svašta još nešto. Neka je ona sve to, ali Lola je crni pas koji je uspio pronaći svoj stalni dom. Ima svoj dio kreveta na kome spava sa svojim frendom. Ima veliku kuću samo za sebe i veliko dvorište za hvatanje osa i muha. Ima i veliko polje za trčanje za leptirima. Lola ima i svoju vlastitu slikovnicu. I njome će pomoći i drugim psima. Jer takva je ona. Voli sve.
P.S. Hvala svima koji vole Lolu. Pogotovo susjedima. Mislim da je ona to zaslužila. Garantiram vam da i ona voli vas jednako. Možda čak i malčicu više.
