Autor:Dragana Čubrilo
Ubi nas sekiracija oko svega i svačega. Izlude čovjeka krediti i neplaćeni računi. Nedostatak novca, ljubavi, nekretnina, koječega. Izjeda to pomalo, nagriza. Najviše većinu grize taj neki jal. Što to susjed ima novi auto? Otkud mu lova? Otkud Mati takva žena? Sigurno ju plaća skupo. Vidi Jane kako se šepuri u toj novoj bundi. Sigurno ju šef blagoslovio. Kako njegov sin uđe u prvu momčad? To zbog onih večera što je trenera vodio. Besramnici jedni!
Ja sam hvala Bogu naučila. Uvijek ti to sunce obasja život i razgrne sve oblake. Puno se smijem. Čak i kada mislim da nije smiješno. Cvilim i ja, ali me brzo trgne nazad. Što bi Tonči rekao…rojena san da mi bude lipo.
U životu se najviše smijem samoj sebi. Ne patim od ega. Recimo, prekjučer navučem gumene čizme i s Lolom se uputim u polje. Prije toga smo prale tepih. Ok, ja sam prala. I poslije pranja, onako zgužvanih koljena od klečanja, u nekoj mornarskoj haljinici iz 99.-te i gumenjačama odemo u polje. Gumene čizme po ovim visokim temperaturama nisu baš sjajne. Noga vam poprimi miris neke životinje. Ali neophodne su. Nas dve se zavlačimo kroz kojekakve kanale. Probala sam u tenisicama.Neće Nikeice kroz mulj pa neće. I hrabro krenemo, ja u ruci štap za nepozvane živine i škare za voćke, put si nerijetko krčimo same. U prvom šumarku me komarci napadnu svom silinom da sam kada sam vidjela potpuno crne noge od njih, skvičeći kao svinja jurnula niz padinu punu kopriva. Nije dobro prošlo. Progutala sam i nekoliko mušica ili što već. Pri izlasku na ledinu me dočekali naši farmeri koji obrađuju polja. Zastali su s poslom i smijali se. Smijala sam se i ja sama sebi elegantno popravljajući haljinu preko bijelih nogu išibanih koprivama. Stariji viknuo; Susjeda jeste živi? Kao da nisam vidjela da se zakocenio od smijeha. Ja nonšalantno odgovorim kako sam uvijek dobro i nastavim dalje. Oni za mnom viču kako me uvijek lijepo sresti nasmijanu. Lola je naravno kilometar od mene jer se vjerojtano srami. Nama to polje ne znači druženje. Svaka tumara sama svojim putem i tu i tamo se sretnemo sve do puta kući. Ja najčešće pjevam. Na taj način izbacim sve iz sebe. A ima toga poprilično. Odgovorno tvrdim da svaka žena pjevanjem izbaci iz sebe nakupljeni stres. Tonalitet ovisi o preživljenom.
Pitala me neku večer prijateljica kako sam uvijek dobro. Teško je to objasniti. Nemam vremena biti loše. I uvijek sam bolje od onih koji ne žele da sam dobro. Morate to okrenuti na svoj mlin. Recimo, kada sam prije par mjeseci ostala bez posla jer sam bila strašno loš radnik, ljudi su me šokirano zvali i pitali što mi treba. A ja sam dobro prošla. Moji novi šefovi su puno bolji. Ja sam recimo za Uskrs dobila ogromnu šunketinu, moji bivši kolege možda onu malu u mrežici. Gle, ne znam kako vi, ali meni je hrana zakon. Između velike i male šunke, uvijek ćete odabrati veliku koju možete i podijeliti s dragima. Osim toga, novi šefovi kažu da sam dobar radnik. Eto vam sad.
Ako si posložite život tako da imate svaki dan vremena za one koje volite, nećete žaliti za apsolutno ničim. Uvijek vam je dobro. To su vam oni dugi telefonski razgovori, ali i ispijanje pića s prijateljima na terasi mam ispod našeg brda u kome vam konobarica donese piće i neki domaći sprej protiv komaraca. U mjestu gdje svi svakoga znaju, ja želim biti ona za koju će reći, to je ona što se puno smije i što se trudi nasmijati druge.
Ne možete reći da ste imali dobar dan ako se taj dan niste niti jednom nasmijali, ali niti nasmijali nekog drugog. U moru žena fenomenalnih nogu na štiklama, budite ona kvrgavih koljena u gumenim čizmama.
P.S. Nema vremena za išta drugo osim toga da nam bude lipo.
