Ako ste pomislili da neću ništa napisati o predstavi Plavi mjesec jako ste se prevarili. Evo već peti dan razmišljam o njoj. Zapravo ne o predstavi. Čak ne ni o tome kako se roman, priča ili neki tekst pretvara u predstavu, film ili neki drugi vizualniji oblik složeniji od slušno-govornog. Zanima me zapravo koliko je još autor nekog teksta prelomljenog kroz lupu dramaturga, kanočal redatelja i očale glumaca prisutan u njoj, negdje u pozadini, iskonski neizbrisiv, kao neki vodeni žig u svakoj odigranoj sceni. Znam da su neki pisci zahvalni za proces dramske ili filmske kristalizacije. Jedni zbog toga što autorima scenskih uradaka dopuštaju veliku slobodu, drugi zato što jasno kodiraju prikazanja još dok su pakovana u rečenicama.
Dakle, u četvrtak 13. lipnja 2019. na repertoaru Dana satire Fadila Hadžića je bila predstava matičnog kazališta Kerempuh u režiji Borisa Lješevića. Bio je to jedan od najprofesionalnije prelomljenih komada na ovogodišnjim danima satire. Ovdje nema potrebe raščlanjivati doprinose pojedinih aktera predstave, jer predstava je točno onakva kakva treba biti u Kerempuhu, onakva kakvu Kerempuhova publika voli. Gorko slatka. Duhovito crna. Neočekivana i planirano spontana. Kompaktna.
Blue Moon, roman uspješnog, nagrađivanog i u hrvatskim kazalištima sve češće izvođenog pisca Damira Karakaša, zaživjet će na sceni u režiji dokazanog redatelja Borisa Liješevića koji prvi put surađuje sa Satiričkim kazalištem Kerempuh. Karakašev slojevit, humorističan i autentičan tekst presjek je predratnog stanja promatranog iz vizure Čarlija, propalog studenta i rockabillyja koji u gradskom životu, glazbi i hedonizmu traži bijeg iz surove ličke provincije i zamršenih odnosa s ocem i djedom. Blue Moon nam u ispovjednoj formi, ostvarujući bliskost s čitateljem odnosno gledateljem, oslikava Čarlijevu intimu i specifičan trenutak u vremenu ispunjen kontradikcijama; susreću se potraga za vlastitim identitetom i opterećenje obiteljskim nasljeđem, mladenački užici i nadolazeća ratna katastrofa, prošlost i sadašnjost u kojoj se tragovi prošlosti ponovo bude u drugim obličjima. Karakaševo pismo i Liješevićeva režija, objedinjeni u kazališnoj suradnji, dotiču se osjetljivih i relevantnih pitanja hrvatske svakodnevice, pritom zadržavajući lakoću, humor i jednostavnost umjetničkog izraza.
Druga stvar mene muči. Muče me te frustracije koje provincijalci navodno donose iz svojih sredina da bi nam ih onda servirali kao frapantne i spektakularne autobiografske istine. Kroz priče i drame, filmove i likovna djela. I kroz politiku, ako baš hoćete. Pa se onda svi skupa čudimo iz naše Metropola-perspektive genijalnosti provincijalaca, njihovoj mladenačkoj patnji i egzotičnim događanjima koja se mogu zbiti samo u ličkim, imotskim, sinjskim, kordunskim ili banijskim zabitima i Krajinama ove naše ne tako velike Domovine.
Da sam potomak Metropole ovo bih se ustezao izreći, ali s obzirom da sam i sam provincijalac koji je u životu imao prilike hodati i većim gradovima ovog Planeta i sretati ljude svih civilizacija, pače raditi i posvršavati neke poslove s njima, nemam problema staviti upitnik nad fascinaciju tih naših provincijskih mladaca Velikim Svijetom. Par godina bivstvovanja po Londonima, Rimovima ili New Yorkovima teško može uploditi mesijanskim iskustvima koja bi se onda, po povratku, mogla skupo prodavati lokalnim naivčinama koji nisu imali sreće ili nevolje malo više putovati. Nakaradni su ti pokušaji natakanja vlastitih praznina bjelosvjetskim tumaranjima koja se poslije pokušavaju, ovdje doma, prikazati kao vrhunaravna iskustva kojih u ovoj našoj maloj provincijskoj Metropoli nema. Smiješna su mi ta traženja sebe po fakultetima, studijama i splinom megalopolisa. Umnih i pametnih ljudi može se naći na veoma zabitim mjestima, jednako kako što seljačina ne nedostaje u velikim gradovima.
Da skratim: meni Karakaš ne igra! Ne zato što ono što piše nije dobro već zato što mi se sve to skupa čini nekako lažno i izvještačeno: fejk. Nemam ništa protiv fikcije, još manje protivu istine i autobiografskih komada. Ono što ne volim je šmiranje; šmiranja da bi se odskočilo i naskočilo; izazvalo začudnosti.
P.S.
Neki dan sam pod jedan tekst Facebook prijateljice koja piše ustrojena snagom utrobe i pogonjena osjećajima bedara napisao da joj je tekst veoma lijep ako se odnosi na stvaran lik, a da je genijalan ako je fikcija. Na što je ona odgovorila da je njezin put uvijek biti iskren. Tako je skromno uklonila mogućnost da bude genijalna. Njoj vjerujem. Karakašu ne vjerujem. Još.
