Autor: Marjan Gašljević
I ako se ova fraza najviše i najčešće koristi u sportskim natjecanjima nije ju strano upotrijebiti u u drugim natjecanjima koja okončavaju nekim rezultatom kojim se mjeri razina između poraza i pobjede. „Nećemo pobjedi gledati u zube“ obično je fraza kojom se opravdava neka pobjeda ostvarena na kilav način ili uz pripomoć nekih „viših sila“. Poslije ovih nedavnih izbora u kojima su svi politički akteri pobjedili, bar svi oni tako tvrde, ostaje nam samo pitati se tko od njih pobjedi gleda u zube a tko ne.
Prema turbulencijama koje se odvijaju u svim grupacijama koje su se natjecale za EU Parlament izgleda da svatko od njih svojoj pobjedi itekako viri u zube. Veselim se kada svi samouvjereno i razdragano pred kamerama tvrde da su pobjedili a onda, kad se kamere ugase, počinju brusiti noževe za obračune oko plijena, za one koji su nešto ušapili, i oko odgovornosti, za one koji su ispušili.
Naravno, si se najviše bave, reko bih čak s nekom zluradošću, rezultatom najačeg političkog igrača koji je osvojio 22 posto glasova i 4 skromna mandata. Naravno svi relevantni likovi ovaj su rezultat predstavili kao apsolutnu pobjedu razdragano se i nadmoćno osmjehujući. Da to nešto i nije tako govore mnogobrojna događanja unutar tog kruga gdje, odjednom, jedni drugima zavrću ruke sve radeći u tamnim zakutcima političke scene o političkoj glavi onog koji je, po samo njima poznatim uzusima, na njima drugoj strani. Svi su, odjednom, sumnjivi. Svi su, odjednom, možda, sabotirali vlastite izbore. Traže se, najprije, „crni labudovi“ koje, nabrzake transferiraše u imaginarni zoološki vrt, a onda ti isti krenuše tražiti maračne likove „s kojima pišaše u istu tikvu“. Treba li dakle, recimo, rezultatu u Irskoj, 1:0, gledati u zube? Ili se nadati da se pobjedi ne gleda u zube, ako smo je već proglasili, vodeći računa da oni „s kojima pišaše u istu tikvu, a kad dođu crni dani tikva puče pa svi budu popišani“.
Druga, pak, politička snaga s istovjetnih 4 mandata ali s dosta manje glasova što čini nekih 18 posto likuje. Koliko god oni prvi moraju biti žalosni jer ih D’Hondt nije pomazio ovi se slobodno mogu radovati jer su dobili lijepi broj glasova od glasača koji im, inače, niti u snu glas dao ne bi. Koliko će, u stvari, njih same usrećiti taj rezultat teško je prognozirati ali, čini mi se, da od toga neće biti velike sreće sve na tragu one narodne „oteto, prokleto“. U nekoj drugoj, narednoj izbornoj priči brojke se slažu potpuno drugačije pa, kako god ih ovaj puta računica pomazila, u toj kombinaciji računica može biti itekako porazna što je vrlo izgledno bar prema brojkama, kada se iz ovih izbora provođenih u jednoj izbornoj jedinici, preslože u 11 izbornih jedinica.
Da li se pobjedi treba gledati u zube ili ne svakako su totalno neodlučni igrači Živog zida. Je da je Živi zid ostvario jedan mandat (očekivali su više) ali sada s tim jednim mandatom sve se više od Živog zida pretvaraju u urušeni suhozid. Možda će mo, dakle, u nekim narednim izborima imati Mrtvi zid što bi bilo dobro ako bi se u tom imenu pronašli mrtvi glasači, kojih je uvijek dovoljno za neku prevagu, pa glasovali za taj Zid. Njihova karizma počela je blijediti još dosta prije izbora a sada im tzv. protestne glasače preotima nova zvijezda antiprotivna protiv svega, Kolakušić.
Na nekakav sam način uvijek pomalo drukao za Živi zid uglavnom s pozicije da ovakav politički sustav, koji smo izgradili a uvelike se temelji na korupciji, kleptokraciji, nepotizmu i kronikapitalizmu, treba resetirati. Upravo to je ponudio rečeni Kolakušić ponudivši se, u maniri „deus ex machina“, kako će rješiti ama baš sve u ovoj Nedođiji. On je, bar tako tvrdi i predstavlja se, dovoljan sam da sve rješi. Kako nismo upoznali imena koja, eventualno, stoje iza njegovog projekta s razlogom je za sumnjati. Lijepo zvuči i ako nevjerojatno, stoga: „Ave Kolakušić.“
Koliko će ovaj nalet potrajati ili će ostati na samo „plesala je jedno ljeto“ to će mo tek vidjeti i ako previše ne vjerujem u scenarij dužeg viđenja osim ako njegovi igrači iz sjene ne iskoče i iznenade nas svojom snagom jer vjerovati da je Kolakušić sam je utopija.
Računice zbrajanjem za tri desne opcije koje su, po tim računicama, mogle ostvariti tri mandata nešto i ne drže jer će se računanje u nekim drugim izborima rastočenim na 11 izbornih jedinica ostvarivati sasvim drugačije. Činjenica je da je iz ovog političkog bazena mnogo glasova „otišlo“ tamo gdje ni u primisli, bar s pozicije glasača, nisu trebali kao i da je listu „ponijela“ njihova Ruža Tomašić koja je otklonila mogučnost svog sudjelovanja na nekim narednim izborima i prepuštanje vođenja mladim snagama i ako je to dvojbeno jer je bila otklonila i ulešće u ovim izborima. Međutim, nikad se ne zna gdje je ostalo još „neobavljena posla“.
Da postoji potencijal i u ostalim političkim grupacijama ove provincijencije svakako postoji samo je pitanje koliko će biti razuma i ambicije da se prelome egotripovi pojedinaca i krene u neki zajednički projekt. Ovdje, svakako, vidim i MOST, pored Esih i Petir, koji bi mogli opstati tek u nekom dobro osmišljenom i promoviranom projektu tu, desno, od HDZ-a.
Lijevo, pak, se i nije s nekim potencijalom iskazala tzv. Amsterdamska obzirom na 7 stranaka koje su se udružile u ovaj projekt čija se konstrukcija dosta trese. Ima tu nešto neprirodno kao i činjenica da su na toj strani liberalne opcije, praktički, zamrle.
Ostaje nam, dakle, pitanje „treba li pobjedi gledati u zube“? Treba. Svakako jer, kako rekoh u večer izbora, Hrvatska politička scena od ponedjeljka sigurno više neće biti ista. I nije. Da li će u gledanju pobjedi u zube ti isti „zubi“ nekoga odgristi, sigurno hoće, međutim svakako je i hrvatskoj političkoj sceni ali i samoj Drtžavi nužno bar neke djelove i neke politike resetirati. Redovnim političkim procesima.
