Samo je nebo iznad nas

0

Autor:Dragana Čubrilo

Hodam ulicama našeg grada. Hvatam zrake sunca u ovom nepredvidivom vremenu. Niti jedna prognoza ga ne pogađa. Susrećem poznate, zastanem, kratko popričam. Razgovor je uvijek isti, osnovna pitanja iz kurtoazije. Svi smo kao u nekoj žurbi. One bliske ni ne pitam, zagrlimo se šutke, nasmijemo, idemo dalje.
Na kavi s prijateljem raspravljam o onome u što se pretvorio moj grad. Pretvorio se u jedno bure baruta. Samo čekamo da pukne. Svi su svjesni toga, ali šutke prelaze preko toga. Oboje smatramo da će uskoro puknuti.
Ne shvaćaju ljudi da podijele na lijeve i desne ne vode ničemu. Ne kod onih koji jedva preživljavaju s minimalnim mirovinama i plaćama. Neće bake i dede nahraniti nečija 41. i 91.
Svejedno je roditeljima teško oboljele djece koja će se izborna obećanja davati ukoliko to ne donosi mogućnost boljitka za njihovo dijete.
Zanima me, vide li početkom mjeseca redove pred bankama prije otvaranja. Vide li redove ispred pučkih kuhinja. Jesu li prebrojali autobuse i automobile koji su trajno otišli van? Istina nezaposlenih je na Zavodu manje, pitate li se gdje su?
Znate, i meni najbliži su otišli zauvijek. Radili su po kojekakvim trgovačkim centrima, privatnim firmama, državnim firmama. Došli su do toga da im plaće nisu mogle platiti kredit, kamoli išta drugo. Znate li koji je osjećaj kada odlaze? Da vam opišem suze djece koja se grčevito drže za bakinu suknju? Znate li kako je teško djetetu objasniti zašto odlazi i ostavlja svoje prijatelje? Moja je Irma otišla među prvima. Sjećam se njene djece koja su grcala dok smo se opraštali. Njen je sin prvo hrabro stiskao usne, ali kada je znao da slijedi odlazak, grčevito se uhvatio za mene i jecao. Mjesecima poslije toga se nismo smjeli vidjeti preko video poziva jer smo plakali. On je krenuo u prvi razred u svojoj zemlji i pričao na svom jeziku. Onda su ga odveli u drugu zemlju gdje je ušao u razred u kome nitko nije pričao jezikom koji razumije. Nije imao niti jednog prijatelja. Mama ga je odvela čvrsto držeći za ruku. Kaže kako nije plakao, pokušavao joj se nasmiješiti. Kada su se zatvorila vrata razreda, ona se raspala. Plakala je cijelim putem nazad. Danas su sretni. Rade, dobro zarađuju i žive bolje nego više od dvije trećine nas u buretu. Ona trećina su oni koji se nazivaju predstavnicima naroda.
Ono što me zanima, ukoliko predstavljate nas sve, imate li pojma kako vaš narod živi? Znate li kako je roditeljima čija su djeca tisućama kilometara dalje i viđaju ih jednom godišnje?
Znate li kako je djetetu koga nazovu u dalekoj zemlji i kažu mu da mu se majka teško razboljela i mora na hitnu operaciju? Znate li kako je slušati vrisak tog djeteta jer ne može u roku sat vremena biti uz nju?
Znate li kako naši sugrađani ne mogu platiti sve režije u tekućem mjesecu? Znate li da ljudi prodaju stanove za pola vrijednosti jer ne mogu preživjeti? Znate li da neki kopaju po smeću? Znate li da su nekad ponosni radnici danas korisnici pučke kuhinje? Jeste li svjesni da su i ovi što rade ogorčeni jer su im plaće nedovoljne za dostojan život?
Kažu da je najgore čovjeku uzeti dostojanstvo. Hodajući ulicama našeg grada vidim kako je sve više onih kojima su ga uzeli. Trudite se vi biti visoko iznad nas. Smatrate kako nismo istih vrijednosti. I u pravu ste. Nismo. I ne daj Bože da ikad budemo. Vrijednosti nas malih se svode na moralno i dobrodušno.
Danas je najvažnije biti čovjek. Lažni moralisti su odavno pokazali pravo lice. Zapamtite dobro, lijepo je biti gore, ali svi na kraju završe dolje. Samo je nebo iznad nas. I to isto nebo.

P.S. Nemojte mi prilaziti s lažnim obećanjima. Ja sam odavno odrasla. Odavno sam pronašla prijatelje i ljude kojima vjerujem. Mi mali se volimo zaprave.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here