Nadnica za strah

Le salaire de la peur

Mladost u školi uče da je Hrvatska bogata zemlja. Lijepa i bogata. Bogom dana, zapravo podarena od bogova, e da bi je mi Hrvati kao najmiliji božji narod baštinili. Uživali u njoj i baškarili se. Piše to ovako ili malko drugačije u skoro svakom udžbeniku prirode, povijesti ili geografije. Pa onda kada mladi Hrvati završe te iste škole ne mogu se čudom načuditi kako njihov dio tog bogatstva nikako ne stiže. Kako ga nitko ne donosi. Ne poklanja kao mopede i skupe satove što su im poklanjali poslije krizme. Evo zgotoviše i fakultete, dobiše titule magistara, a neki bogami i doktora, a nitko se još nije pojavio sa ključevima od penthausa ili Maseratija. Odjednom više ništa nije kako je bilo, kako ih bijahu bili učili da će biti. Polako sazrijeva spoznaja da će ostatak života morati raditi, odricati se, biti podstanari i voziti polovne Škode, pa se grlo stegne kao pred infarkt. Stuži im se nekako ta vlastita teška sudbina. Pa mladi Hrvati shvate da se nešto mora učiniti. A što da se radi? Jedni odu do kolodvora i kupe kartu za van, a drugi prošetaju do strica ili ujaka i učlane se u HDZ. I jedni i drugi proklinjući bespotrebnu školu u kojoj su samo gubili dane i nisu ništa, baš ništa važno, naučili za život.

A problem je relativno jednostavno rješiv. Prestanimo djecu tretirati kao da ih je izrodila Vojvotkinja od Cambridgea, Catherine Elizabeth Middleton, ili ona druga, tamnoputija što oplemenjuje kraljevsku lozu u drugom nasljednom redu. Nisu naša djeca Windsori pa da su oslobođeni od poreznih davanja, da život mogu provoditi dokono na naslovnicama magazina redajući skandale. Ovdje se mora raditi, plaćati PDV i ako se sve to uredno radi četrdeset i više godina može se čovjek ponadati da neće krepat za plotom od gladi ili neke boleštine. Hvalospjeve o prelijepoj i prebogatoj našoj treba što žurnije izbaciti iz knjiga i udžbenika, a u himnu, umjesto da se ubacuju nove rijeke, Mure i Kupe, treba vratiti petu strofu; jedinu u kojoj se nešto radi; i ako je moguće osim dedeka i snaše uposliti i ostali hrvatski živalj i stališe. Ako išta treba dodati u Lijepu našu to je rad, samo rad i još malo rada iz propedeutičkih razloga. Bogatstva i ljepote je dobro zatajiti i iz geopolitičkih razloga. Pogledajte Venezuelu, zemlju s najvećim potvrđenim rezervama nafte i prelijepih žena. Navalila zvjerad na nju i s lijeva i s desna. Zagrizla i ne pušta, sve dok se sve te zalihe ne istope, do potpunog nestanka predivnih Venezuelanki i crnog zlata. Bogatstvom napaćena zemlja. Venezuela: zemlja s dva predsjednika i desetinama milijuna stanovnika pritisnutih teškim životnim nevoljama.

Nevolja učini čovjeka tako jadnim da svašta može učiniti za male pare. Što je kriza veća čovjeka je lakše kupiti za sitniš. Ionako se od svih nevolja, ona njegova uvijek nesretniku čini najveća. Dubina krize u jednoj zemlji najbolje se očituje u novcu koji se vrti u igrama na sreću. Ona većina koja se ne usudi baviti kriminalom pokušava za sebe nepripadno veliku korist pribaviti izvlačenjem loptica ili zaokruživanjem listića. Kada se kriza poveća i ulozi postaju veći! Dijelovi tijela, organi; bubrezi, jetra i srca već su odavno postali roba. Najnovije vijesti govore i o mogućnosti višesatnog preživljavanja mozga; za sada samo prasećeg, ali tko će ga znati… Kad kriza postane uistinu neizdrživa ljudi su spremni založiti i vlastiti život. Kad smo kod žrtvovanja vlastitog života pada mi na pamet film koji sam gledao više od deset puta; što onaj originalni iz 1953., što onaj rimejk iz 1977. Nadnica za strah. Samo na velikom platnu kina SC film sam odgledao tri-četiri puta. Na njemu se spektakularne dramatične scene pamte leđnom moždinom i periferalnim živcima. Kao onaj gumidefekt u pet do devet po pariškom vremenu.

Nadnica za strah (Le salaire de la peur) je francusko-talijanski dramski triler snimljen 1953. u režiji Henri-Georgesa Clouzota, u kojem glavnu ulogu tumači Yves Montand. Film je snimljen na osnovu istoimenog romana Georgesa Arnauda. Radnja filma vezana je uz jednu latinoamaričku zemlju i havariju zapaljene naftne bušotine u vlasništvu američke kompanije. Kompanija zapošljava četiri radnika da prevezu dva kamiona prepuna nitroglicerina preko zapuštenih planinskih cesta. Nitroglicerin je potreban da bi se eksplozijom ugasio požar na bušotini. 1977. William Friedkin je nakon uspješnica Francuska veza i Egzorcist napravio svoju, novu verziju Nadnice za strah pod nazivom Čarobnjak (Sorcerer) u kojoj je glavnu ulogu tumačio Roy Scheider, a većina snimanja se vršila na originalnim lokacijama. Godine 2010. magazin Empire rangirao je Nadnicu za strah na 9. mjesto od 100 najboljih filmova svjetske kinematografije.

Film opisuje ljude različitog porijekla i nacionalnosti prisiljene raditi za sitnu nadnicu na udaljenoj naftnoj bušotini. Kada dođe do požara koji izmakne kontroli, svima njima daje se mogućnost dodatne zarade s kojom bi mogli započeti novi život pristanu li transportirati nitroglicerin kroz džunglu u starim i dotrajalim kamionima. Okolnosti provociraju da se po cijenu života pokuša povratiti vlastito ljudsko dostojanstvo. Hvatajući se za slamku protagonisti prihvaćaju odraditi rizičan posao. Izbor koji to zapravo i nije jer im dosadašnje životne sudbine praktički diktiraju odluku.

I mi ovih dana živimo u vrijeme izbora; europskih. Vrijeme je, možda, ne tako drastičnih odluka, ali izbori su izbori. Vrijeme izbora je i vrijeme provokacije. Vrijeme plakata i poruka; s televizija, s radija i iz novina. Vrište slogani kojima se kandidati nastoje izboriti za onih 12 mjesta koja osiguravaju 6k€ mjesečne nadnice i još po koju sitnicu za putne troškove i odvojen život, te koju pinkicu sa strane. Ovaj put izbori nisu personalizirani pa ne treba retuširati face hrvatskih političara prijetvornim osmjesima i lažnom simpatičnošću. Ovaj put više se ide na simboliku; na znak, na podsvjesnu skrivenu poruku. Za oko mi zapeo plakat koji je djelom na ćirilici. Kako je biti Србин u Hrvatskoj. Zanimljivo. Ćirilica je prilično neomiljena ovih posljednjih frtalj stoljeća u Hrvatskoj. Zgadilo se valjda ljudima ono škrabanje ćiriličkim pismenima devedesetih. Kad su okolo hodale budale i na svakom zidiću ostavljale četiri ocila i napise: Ово је Србија. I sam se ponekad znam poigrati tim starim hrvatskim pismom. U pravilu dobivam 50 % manje lajkova kad stavim ćirilička slova u tekst. Da su autori plakata to znali vjerojatno se ne bi zaigrali tom idejom. A možda i jesu, pa to čine s namjerom. Pokušavam odgonetnuti što je posrijedi?

Drugi na listi SDSS-a, profesor Dejan Jović ovako objašnjava plakat:
– Drago mi je da ste postavili to pitanje jer se ne obraćamo samo jednima. Ovo su izbori u kojima svi građani mogu glasati za sve, pa i za SDSS. Pitanje nije usmjereno onima koji znaju odgovor na to pitanje. Da je SDSS izašao na parlamentarne izbore s tim sloganom, on bi bio besmislen, jer se obraćate biračkom tijelu koje su Srbi u Hrvatskoj, oni znaju kako je biti Srbin u Hrvatskoj. Mi se ovdje obraćamo svim građanima i pitamo znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj. Naravno, u podtekstu toga je pitanje kako je biti u manjini u Hrvatskoj – između ostaloga rekao je profesor Jović.

Iskreno govoreći nikad se nisam pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj. Kad smo se kao mala djeca zajedno igrali, mali Srbi i mali Hrvati, nisam se pitao kako je to biti Србин u Hrvatskoj. I kad smo za Dan Republike kao pioniri recitirali „Malu Nadu“ nisam se pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj. Ni kad su pijani šabački četnici krstarili naoružani petrinjskim ulicama nisam se pitao kako je to biti Србин u Hrvatskoj. Ni kad su kamionima dolazili iz Srbije po lustere, tepihe i bijelu tehniku iz kuća iz kojih smo prognani nisam se pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj. Niti kad sam s Jovom i Mićom čuvao liniju razdvajanje gdje su s druge strane možda bili njihovi očevi, rođaci, nisam se pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj. Niti kad se veleposlanik Peter Galbraith vozikao na traktorskoj prikolici nisam se pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj, više me brinulo kako će ti nesretni ljudi biti Srbi u Србији. Ni kao nastavnik, ni kao profesor, nikad se nisam pitao kako je biti Србин u Hrvatskoj jer učenik je učenik i student je student i njegovo srpstvo i hrvatstvo s time nemaju baš nikakve veze. I vi bi gospodo, prvi i drugi na listi SDSSa za europske parlamentarne izbore, to trebali znati, a kao akademski građani, doktori i profesori prema tome bi se trebali i ravnati. Promovirajući sagledavanje svijeta kroz nacionalne naočale samo pomažete da se s druge strane otvore brojna pitanja kako je to bilo biti Hrvat u Хрватској? A i vi i ja dobro znamo da to nije bilo jako sretno vrijeme ni za Srbe, a pogotovu ne za Hrvate koje učiniše strancima u vlastitoj domovini. Vrijeme koje je tek rijetkima donijelo kratkotrajnu korist, a svima ostalima prokletstvo nerazumijevanja i strah.

Znam ja da je vrijeme izbora i borbe za vlast. Znam ja da je vrijeme hvatanja novih povlastica i sinekura. Razumijem ja to, iako ne odobravam. Ali poigravanje strahovima nevoljnika i prikazivanje problema koji kao pogađaju samo neke: „naše” dok je onim „njihovima” sasvim dobro nije borba za manjine u podtekstu. Borba je to tek za osobnu promociju, vlastit probitak i dobrobit usko odabranog kruga Srba u Hrvatskoj. Borba je to za nadnicu. Nadnicu za vlast.