Le città invisibili
U životu dođe trenutak kad od svih ljudi koje si poznavao ima više onih mrtvih nego živih znanaca. Dođe vrijeme kad čovjeku bude mrsko upoznavati nove ljude; vrijeme kad misao postane lijena kreirati nove karaktere. Vrijeme kad je osobama koje srećemo jednostavnije nalijepiti neku staru fizionomiju dobro poznata znanca nego trošiti energiju na stvaranje nekog svježeg lika. Šetaš tako gradom, a oko tebe sve poznata lica. A Grad i ne mora biti poznati grad, mjesto u kojem živiš ili grad tvoje mladosti. Grad može biti neki tuđi grad u koji te put slučajno naveo. Grad koji možda postoji, a možda i ne. Tvoj osobni grad napučen poznatim licima. Nevidljivi grad svima osim tebi. Nevidljivi izmaštani grad.
Knjiga „Nevidljivi gradovi” je niz pripovijesti koje Marco Polo priča Kublaj Kanu. Nema prepoznatljivih gradova. Sve su to izmišljeni gradovi; svaki nazvan po imenu neke žene. Moj Marco Polo žarko želi da otkrije skrivene razloge koji dovode ljude da zajedno žive u gradovima, gradovima koji su stjecište brojnih stvari: sjećanja, želja, znakova, jezika. Gradovi su mjesta razmjene, kako objašnjavaju sve knjige iz povijesti ekonomije, ali te razmjene nisu samo razmjene robe već misli i besjeda, htijenja i memorije. Knjiga je nastajala komadić po komadić, u dugim intervalima, kao stihovi koje sam bilježio prateći najrazličitije inspiracije i razmišljanja: kao neki dnevnik. Sve se to na kraju pretvorilo u sliku grada, knjige koje sam čitao, umjetničke izložbe koje sam posjećivao, rasprave s prijateljima. Mislim da sam napisao nešto kao posljednju ljubavnu poemu gradovima. (Italo Calvino, 1983. Američka predavanja)
Mada ni isti gradovi nisu uvijek i svakome jednaki. Danas se po istim mjestima na kojima smo se nekada družili druže drugi ljudi. Po skrovitim klupama Parka i Nasipa na kojima smo nekada otimali prve poljupce sada ljubuje druga mladost. Mjesta koja smo dijelili s prijateljima sada dijele drugi prijatelji. Ulicama kojima smo nekad kročili sada šeću drugi prolaznici. Istina je to kakvom je vidi objektivni, izvanjski promatrač, ali to nije i ne može biti cijela i prava istina. Uvijek kad prođem ulicama Grada iz mladosti na njima srećem one drage, i manje drage danas nepostojeće, ljude koje sam nekad volio ili samo poznavao. Susjedi. Znanci. Prijatelji.
Prijatelji su onaj dio nas koji možemo po potrebi sakriti od sama sebe, zatajiti, odreći se, ignorirati, zaboraviti i zanijekati, a da pri tom ostanemo koliko toliko vjerni sami sebi; vjerodostojni. Prijatelji bivši, prijatelji budući. Jedna moja bivša prijateljica imala je puno bivših prijateljica i od nje posuđujem ovu definiciju: bivši prijatelj nije vam više prijatelj, ali nije ni neprijatelj, a nije niti nešto između. Bivši prijatelj je podsjetnik na neko vrijeme kojeg se želite više ili manje prisjećati. Bivši prijatelj je i nostalgija i sjeta i spomen na vrijeme kojeg više nema i nikada se više neće vratiti. Nelagoda koju osjećamo kad srećemo bivše prijatelje nije tek obična grižnja savjesti jer ste nekoga zanemarili ili potpuno smetnuli s uma. Nelagoda je to zbog toga što se ponovo srećete sa samim sobom; što se zrcalite u vremenu koje je prošlo i što ta slika i nije baš onakva kakovu ste željeli zadržati u trajnom pamćenju; memoriji. Arsen bi rekao: „Imao sam prijatelja”.
Da imao sam prijatelja i prijateljā. Na jednog od njih, najboljeg prijatelja iz najranije mladosti, podsjetila me nedavno naveliko najavljivana i nabrijavana debata stoljeća. Jordan Peterson protiv Slavoja Žižeka. Sreća: „Kapitalizam nasuprot marksizma”. Psiholog protiv filozofa. Ulaznica za taj dvoboj naplaćivala se i do 1500$. Scenografija minimalna; poluprazne boce brendirane sponzorske vode. Započeo je psiholog logičkom kritikom Komunističkog manifesta; s polusatnim govorom u maniri gimnazijalca koji ima pola semestra odslušane aristotelovske logike. Uzvratio mu je filozof u polusatnoj tiradi primjerima i psihoanalitičkim doskočicama, pri tom ukravši još malo vremena za se, ne toliko jer je imao što reći, već tek toliko da bi zapiškio zidić; svima u dvorani na podsvjesnom nivo pokazao tko je gazda. Poslije se u razgovor umiješao i voditelj, pa su onda još neko vrijeme ćaskali, da bi se sve to trkeljanje završilo prijateljskim stiskom ruke. Gledateljstvo je u navijačkoj maniri, tu i tamo, povicima nastojalo isprovocirati nešto oštriju izmjenu riječi, ali im to nije uspjelo. O kapitalizmu, marksizmu, a pogotovo o sreći nije bilo puno za naučiti.
Jedne daleke zime sedamdeset i pete-šeste smo prijatelj i ja napravili stotine krugova oko središta Grada: Nazorova – Filipovićeva – Gundulićeva – Strossmayerovo šetalište. Vrijeme pogruženo dnevnopolitičkim marksističkim glibom u kojem se samo naslovno borilo za bratstvo, jednakost i slobodu; svete ciljeve francuskih revolucionara. Mada duboko uronjeni u društvo koje je baš sve: od religije i umjetnosti do filozofije i znanosti tumačilo ekonomskim uvjetovanostima i materijalnim odnosima proisteklim iz proizvodnog procesa, neprekidno smo pokušavali dovesti u pitanje te temeljne marksističke postavke. Argumentirajući primjerima iz vlastita, tada još kratka života, iz ono malo povijesti koju smo tada poznavali; i iz onih 12 knjiga filozofske hrestomatije, prvog izdanja nastalog između 1956. i 1968. godine, koje su se mogle naći na policama petrinjske knjižnice. U tim mladenačkim raspravama, danas znam, više smo nego uspješno raskrinkali dogmu neumitne uvjetovanosti naših bića ekonomskim zakonitostima. Uvjereni da postoje dublje i snažnije vrijednosti koje novac i kapital ne mogu dosegnuti kao, na primjer: matematiku ili glazbu; da umjetnost i znanost moraju imati neku svoju unutarnju logiku i smisao i ne mogu tek puko ovisiti o dnevnici najamnog radnika. Jedan krug, jedna tema. Jedna ideja, jedan krug. Stara peripatetička pravila. Jedno izlaganje ne dulje od jednog kruga Gradom. Iako uglavnom staloženi i racionalni ponekad je mladenačka krvca znala uzavrijeti i više nego što je to akademski dozvoljeno; no moglo nam se oprostiti jer tada još nismo bili akademski građani.
Fakultet nas je razdvojio i životi nam krenuše različitim putevima. Jedan stazom prava drugi cestom prirodnih znanosti. Filozofiju marksizma apsolvirasmo s šesnaest ljeta. Četrdeset i više godina prošlo je otada. Puno se stvari od onda promijenilo. A opet kao da se nije promijenilo ništa. I onomad su kao i danas glupani upravljali svijetom, a polu-intelektualci im se zavlačaše u guzice svojom ljigavom slatkorječivošću bez sadržaja, uvijek spremni da svoj kvaziintelekt naplate nekom sinekurom.
P.S.
Stjecajem okolnosti jučer (2. svibnja 2019.) imadoh prilike pogledati kratku kazališnu predstavu jedne mlade amaterske glumačke skupine. Nevidljivi gradovi. Zanimljiva teatarska interpretacija inspirirana kompleksnim Calvinovim tekstom. Interesantna minimalistička scenografija i korištenje PET ambalaže. Da vam ne prepričavam, sve možete i sami pogledati za 15 Kuna u Maloj sceni. Svijet se mijenja, dolazi nova mladost. A mladost je mladost; uvijek ista. Žestoka, izravna i iskrena. I u socijalizmu i u kapitalizmu i u onom trećem što će doći poslije ako već nije stiglo. I to je velika sreća za čovječanstvo; i nada!
