Prvi put kad sam ti vidjela lice

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

„Prvi put  kad sam ti vidjela lice“ naslov je predstave Olje Lozice i protagonista Olivere Baljak i Gorana Guksića koju sam sinoć gledala u Teatru Itd. Dvoje sjajnih glumaca improvizirajući stvaraju autorsko djelo o starijoj ženi i mlađem muškarcu. Ona (Tamara) pokušava zadržati ključne trenutke sjećanja na vrijeme provedeno s čovjekom kojeg je voljela. On (Marko) je terapeut koji se kroz igru pokušava suprotstaviti njenom gubitku pamćenja i osobnosti. U tom sudaru događa se prošlost i sadašnjost prepuna emocija čemu pridonosi i sjajna scena sastavljena od različitih memorabilija: okrugli starinski tepih, kutija s fotografijama, medvjedići, vinske čaše, noćne lampe. Vrlo izazovna je i upotreba kamere, kojom Marko snima pojedine scene kako bi se zapravo zaustavilo sjećanje. Neobično je da se zaustavlja ono što je prošlo i što se možda neće dogoditi.

Dirljiv je prikaz bolesnice koja nije pasivni promatrač, jer akteri ne pristaju na izoliranost u bolesti i društvenu stigmatizaciju. Najdirljivija u cijeloj drami je  bliskost između njega i njene zatomljene osobnosti koju razotkriva u detaljima sjećanja na zajednički život prepun malih rituala: komplimenata, putovanja, svađa, ručkova… „Ako naučiš slušati ono što osjećam, a ne ono što kažem, moći ćeš mi pomoći.“ ( M. Botonis ). Ovaj citat kazuje da je bliskost iznad hladne dijagnoze i da se život može nastaviti kroz osluškivanje i razumijevanje novonastale situacije. Svakako se radi o glumačkom  remek-djelu u kojem kroz igru i jalov pokušaj oživljavanja prošlosti protagonisti pronađu  svoju bliskost, te se jadna starost, izgubljenost i tuga propadanja pretvaraju u akciju života. Važnu ulogu ima i glazba Roberte Fleck i Roya Orbisona također u funkciji prizivanja sjećanja.

Sve ne bi bilo toliko dojmljivo da nije postavljeno u ovom krasnom prostoru skučenom, a ne ograničavajućem. Izgleda da će se sve što treba upravo tu i dogoditi. To je kultno mjesto kazališnih inovacija  još iz vremena 70ih koje pamtim iz studentskih dana. Sjećam se Indoša, Stopparda, Stilskih vježbi i sve to pod ravnanjem sjajnog Vjerana Zuppe. Dakle prostor tog kazališta za mene  je svojevrsno izvorište sjećanja na velike trenutke hrvatskog kazališnog života, neke drage predstave i ono studentsko muvanje koje nosi poseban naboj. Uvijek sa uzbuđenjem idem u to kazalište očekujući  drugačiju predstavu. Prije dvije godine to je bila Frljićeva „Mrzim istinu“, također u ovoj maloj dvorani za 40 gledatelja. Tako je naša grupa bila jedina publika. Naučili smo, nadam se svi mi  da su ipak najvažniji ljudski odnosi, ljudsko lice i tuđa dobrota.