U Vladi

27. ožujak 2018.

Jučer mi se dogodio važan dan. Ne tako znakovit kao kad sam prvi put izmijenio dugačak pogled sa dubokim, jasnim, očima mog tri dana starog sina; ne tako značajan kao kad sam prvi put u naručju držao svoju kćer. Ne tako uzbudljiv kao kada sa suradnicima uspijem otkriti poneku zagonetku šutljivom svemiru. Ne tako radostan kao oni dani kad se proslavljaju obljetnice ili slave uspjesi dragih nam osoba. Jučer sam u Vladi Republike Hrvatske branio svoje viđenje budućnosti Kurikularne reforme školstva.

Trg Svetog Marka bio je praznjikav. Iz malog sivog oblaka počele su rominjati prve tople kapi proljetne kiše, kiše koja je slomila i posljednju želju da odustanem od nemoguće misije koju sam prije tri mjeseca, možda nepromišljeno, započeo. Sjedim na nekoj lijepo restauriranoj ali škripavoj stolici. Čekam svoj termin. Imat ću pola sata na raspolaganju da objasnim kako ja gledam na problem, a postavit će mi vjerojatno i poneko pitanje. U prostoriji uglavnom poznati ljudi; s televizije.

Kažu da je početak najvažniji. Imam pedeset sedam godina i od svoje sedme godine sam u sustavu školstva. Pola stoljeća iskustva s obrazovnim sistemom, i gotovo stalno u nekom eksperimentu. Prva četiri razreda išao sam u „kombinaciju“, eksperimentalno vježbalište studentima Pedagoške akademije u Petrinji. Srednja škola, prva generacija Šuvarove reformirane škole; usmjerenje suradnik u nastavi. To su oni koji danas materijalno ovise o tome kako su dobro domaći birokrati ispunili EU obrasce. Bilo je još dosta toga eksperimentalnog u mom školski orijentiranom životu.

Kroz prozor se ušuljala tanana traka podnevnoga sunca odbijena od bijelog medvedgradskog kamena zapadnog portala Markove Crkve. S njom je u prostoriju ušao lik moje prve učiteljice. Malo je zastala u gornjem rubu desnog prozorskog stakla, kao da nekog čeka, a onda su u prostoriju počeli ulaziti Oni. Kao po protokolu prvo nastavnici iz 1. osnovne škole u Petrinji, pa profesori iz Srednje, Centar za usmjereno obrazovanje Petrinja, učitelji glazbe iz Muzičke škole u Sisku; svi nekako svečano ozbiljni sa zagonetnim smiješkom na licu. Za neke pouzdanom znam da više nisu živi, za druge sam pak siguran da su još među nama. Nekih se nisam spomenu već desetljećima, ali u tom trenutku svi su bili tu, isti, svima sam znao i ime i što su me to naučili; što sam njihovo i sam prenio generacijama svojih učenika i studenata.

Odjednom više nisam osjećao hladnoću u toj špilji političkih kalkulacija i politikantskih interesa. Više nisam bio sam. Nisam se više bojao reći da nije sve do sada napravljeno tako crno, i da ne mora sve što što ćemo napraviti odmah biti pozlaćeno; da ćemo svi morati još dosta raditi da ugledamo prve plodove našeg rada, i da oni drugi nisu uvijek krivi za sve. Danas baš nije moderno širiti pozitivno ozračje, ni u medijima ni u životu. Baš me briga, ja sam pozitivan. I slobodan.

P.S.

27. ožujka 2019.

Gornji tekst napisao sam prije točno godinu dana. Onako za sebe. Nakon svog onog cirkusa oko izbora za voditelja Cjelovite reforme kurikula. Zatvorio sam ga u vremensku kapsulu na godinu dana. Danas mi se učinilo prikladnim izvući ga na vidjelo.

Darko Androić

Darko Androić rođen je u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji. Stekao je doktorat prirodnih znanosti iz fizike. Radi kao profesor na PMF Zagreb. Kao eksperimentalni fizičar bavi se istraživanjima subnukleonskih svojstava materije.