Autor: Marjan Gašljević
Teško da je ikome promakla atraktivna Gabi, supruga ostarjelog lokvičkog policajca Tome u TV sapunici „Na granici“. I dok Gabi uživa u i oko ekstravagantno uređene kuće zaskakujući na lokalne mladiće i uživajući u blagodatima lagodnog besposličarenja, policajac Tomo lovi lokalne švercere i nitko, u stvari, ne zna odakle financira Gabinu raskalašenost dok on sam uživa u hrenovkama i krafnama. Ova virtualna Gabi nije simpatična samo domaćim puritancima koji propovijedaju svekoliko uredan život, umjerenost u jelu i pilu, a još više seksualnim aktivnostima.
Virtualna Gabi ulazi nam u domove nekih 40-tak minuta dnevno zabavljajući nas i relaksirajući nam moždane vijuge za razliku od stvarne Gabi koja nam u zadnje vrijeme sve malo – malo iskače iz televizora. Trpjeli smo je, nekako, dok se, kažu, neutemeljeno hvališe i hvalisala s uspjesima oko privlačenja europskog novca u Hrvatsku ali onda ju je krenulo. S tim toliko razvikanim europskim sredstvima nekako se i moglo muljati jer većina ljudi u prvi mah ne kuži razliku između sredstava za koje se natječe u nekim programima i sredstava koje su skupa s tim programima realizirana. Razlika je drastična jer osmišljati se može beskonačno mnogo dok s relizacijom ide i do pet- šest puta teže. Ta, koliko smo, na koncu, ostvarili tih programa i koliko je to para?
I onda se stvarnoj Gabiki desilo nešto što se, kako kažu njezini dušebrižnici, može svakom desiti. Vozeći automobil sporednom vinkovačkom ulicom udarila je djevojčicu u igri teško je ozlijedivši.
Naravno da se tako nešto može desiti svakom vozaču što, sigurno, nije opravdanje za nesreću posebno ne u sporednoj uličici u kojoj i sama živi i itekako dobro zna da se tu stalno igraju djeca koja u svojoj bezbrižnosti nešto i ne paze na lokalni rijetki promet. Za to su tu odrasli koji, sjedanjem za volan, nužno moraju pokloniti pozornost toj činjenici a ne isključiti mozak jer „ulica nije obilježena“.
U svojoj užurbanosti, nitko nije obznanio stvarnu brzinu kojom je vozila, oko odlaska u trgovinu pa na kumovanje u crkvu i poslije proslavu krstitaka Gabi, kako je voli zvati Premijer, nije zamijetila da joj je istekla vozačka dozvola. Vozila je, dakle, bez valjane vozačke dozvole. I to se svakom može desiti, rekli bi Gabicini dušebrižnici. Može, dakako, i to skoro tri godine. I onda, isti ti dušebrižnici, u svim tim događanjima provode intenzivnu kampanju postrožavanja kazni zbog prekršaja u prometu zbog nesavjesnih vozača kojima se, slično kao njihovoj Gabiki, neke stvari ne mogu dešavati a da je to tako upiru se javnosti dokazati svi od samog vrha tropodijeljene vlasti. I dok virtualni Tomo bedina svog Paču isto tako Premijer upučuje svog „Paču“ da Narod uvjeri da se takve stvari „svima mogu desiti“. Jebiga, Pačo je uvijek Pačo.
Razdragani prema Tomi zbog njegove ljubavi spram Pače i Gabi još više smo se raspekmezili kada je isti taj Tomo pojeo papir kojim ga je njegova ljubljena Gabi pokušala razvlastiti. Nekako tako je i Premijer, i ako nije javno žvakljao, odbacio svaku mogućnost da svoju omiljenu Gabi razvlasti s ministarskog položaja. Je da je sve to oko, kao, ostavke bilo nešto sažvakano, ali to je tu negdje.
I dok se još nije smirila priča oko te prometne u Gabikinu dvorištu zamijetiše napasni novinari novu-novcatu „mečku“ koju, nesretnica, nije prijavila u svojoj imovinskoj kartici. Očekujemo sada da Premijerov Pačo obznani da se to može „svakom desiti“, misli valjda da kupi „mečku“ od 50-60 soma eura ili varijantu da zaboravi upisati u imovinsku karticu. To će, valjda, obznaniti Primeminister osobno.
Gabica, da im olakša posao, bez Pavićeva nadzora, najprije provali da je to „roditeljska mečka“ koju su kupili, a na upit dosadnih novinara da se „mečka“ vodi u vlasništvu Jolly-jeve rent-a-car firme koja naplaćuje najam takve limuzine cca 1250 kuna dan, Gabi, malo vrckasto, više bahato, dobaci da je to stvar njezinih roditelja. Daveži novinari, naravno, priupitaju kakav je njezin odnos s kontroverznim Jollyem, obzirom da mu je bila gost na otvaranju njegova hotela u Vodicama, Gabika ponosno ističe da su „prijatelji i da će to ostati dovijeka“. I odjuri da davežima ne bi palo na pamet još nešto pitati.
Raduje me, eto, činjenica da je njezin otac željeznički penzioner kao što sam i sam. Iz te činjenice imam se pravo nadati da ću i ja jednog dana kupiti dugo sanjanu „mečku“ od 50-60 tisuća eura kako je to običaj kod nas željezničarskih penzića.
Žao mi je samo one virtualne Gabi kojoj Tomo s policijskom plaćom neće moći priuštiti „mečku“ osim ako se, uz policijski posao, ne prikloni, bar honorarno, šefici švercerskog klana Zorki pa krenu u posao.
Bilo to stvarno ili virtualno nekako mi se čini vrlo bliskim i mogućim i ako drukam za onu „kuštravu“ Gabi. Mislim si, manje će me koštati.
Odlično!