Autor: Marjan Gašljević
“Sva nedjela počinju riječima, izostanak reakcije na riječi akcelerator je svega što slijedi.“
“Želim da si svaki posjetitelj postavi pitanje – u kojem smo trenutku sada?”, kazao je direktor Cywinski. “Svjedočimo ponovnom rađanju najgorih vrsta populizma i ksenofobije.. i to jako uznemiruje. Upravo je Auschwitz dokaz do čega može dovesti mržnja, a muzej pokušava prikazati mehanizam zla koje se ovdje dogodilo kako bi se ljudi potaknuli da razmisle i analiziraju svoju odgovornost danas”.
U kolovozu 1991. godine tamo negdje na Banovini bio sam zarobljen. Itekako znam gdje je to mjesto i danas kada tu prolazim, a prolazim često, stisnem gas šuteći, a srsi mi prođu niz leđa. Prijatelja i mene zarobiše neke čupave spodobe u gušterski šarenim odorama. Za šljemove im je, valjda bilo vruće pa su ih posložili na grudobran netom postavljen uz cestu. Pored zelenih šljemova kočila se i crna šubaretina s kokardom. Dok smo izlazili iz službenog vozila s jasnim policijskim oznakama nekoliko kalaša na gotovs bilo je upereno u nas. Puno je osjećaja i slika prošlo je kroz glavu u tom trenutku. Nikada nisam mogao pouzdano razlučiti o čemu sam razmišljao i koje su mi slike dolazile u očekivanju rafala koji će nas poslati u vječnost. Dok sam u ruci spuštenu uz nogu držao berettu očima sam tražio oči likova nasuprot. Izbjegavali su pogled ali im je iz očiju bljeskao žuti sjaj. Sjaj neopisive mržnje.
Isti sjaj susreo sam i četiri godine poslije u jednom „susretu“ na „Suvoj međi“. Žuti bljesak u očima. Bljesak neopisive mržnje i smrti.
Te istinske znakove neopisive mržnje ne mogu zaboraviti nikada a još teže protumačiti. Zašto su me tim bljeskom „počastili“ ljudi koje nikada u životu do tada nisam sreo a kamo li im učinio nešto loše ili nažao? Krimen je samo u odori koju smo nosili na sebi i, naravno, ideji koju smo nosili u sebi.
U ova dva susreta nije bilo riječi. Samo pogledi.
Čitajući mnogobrojne komantare na raznim portalima, forumima ali i na facebooku među svojim „prijateljima“ u tijeku dana susreo sam se s nevjerojatnom količinom netolarencije i mržnje. Čitam komentare u kojima se likuje nad neuspjehom sugrađana, nad nesrećom susjeda. Omalovažava se i podcjenjuje svaki eventualni uspjeh istog tog bližnjeg uz maksimalni trud i traženje obilja ružnih riječi da bi se istog tog bližnjeg, susjeda, sugrađana, osobu koju skoro svakodnevno susrećemo na ulicama svoga grada, na vratima trgovina ili za susjednim stolom dok ispijamo kavicu u omiljenom kafiću, ponizili, ogadili mu i samo njegovo postojanje.
Iskreno sam se šokirao čitajući neke komantare ljudi koje poznajem. Komentare iz kojih šiklja mržnja, iz kojih pršte uvrede i omalovažavanja. Komentare u kojima se prijeti ljudima koji misle samo malo drugačije. Društvene mreže dopuštaju i omogučuju gotovo svakom građaninu da se izrazi. Da ponudi svoje mišljenje, da komentira neku priču ili događaj. Na žalost mnogi misle da im iste te društvene mreže omogućuju da ostanu anonimni. Skriveni u svom kukavičluku pripravni su duboko zagaziti vrijeđajući i omalovažavajući sve, pa i više, od njihovog svjetonazora za koji, često, ni sami nisu sigurni kako izgleda.
Naravno, moderna tehnologija koja, na prvu, omogučava taj lažnu zaklon anonimnosti isto tako omogućava da, zainteresirani, vrlo lako doznaju ime onog tko se krije iza izmišljenog imena. S druge, pak, strane, obzirom na veličinu, danas, na ovaj ili onaj način, svak svakog poznaje. Onaj tko se ikada imalo bavio analitikom bilo koje vrste posebno konunikacijskom i iz najjednostavnije nepotpisane rečenice lako će nepogrešivo pročitati tko se iza nje skriva ako ga to zanima. I što onda slijedi?
Slutim da iza tih riječi ide i taj nesretni, famozni, žuti bljesak mržnje u oku a oni koji zbilja vidješe taj bljesak, siguran sam, ne žele ga više nikada u životu vidjeti. Slijedi dobronamjeran poziv na kavu i ponuda izricanja mišljenja face to face. Kako li su tada, kad se usude satjerani u kut, susresti se, mekani. Bljesak u očima tada se samo pojača ako uopće u tim susretima uspijete uhvatiti pogled osobe koja, tada, ima neku svoju priču.
Te famozne spomenute 91. sudili me neki likovi jer sam pokušao braniti svoju obitelj, svoju kuću, svoje sumještane i svoje sugrađane. Sudili i osudili ali, na sreću, njihov sud trajao je kratko. Danas, kada se srećem sa „sudom“ istih tih prezimena i ne zamjeram im. Ne mogu se oni odmaći od svojih korjena. Zamjeram i žaloste me oni koji „trče“ za njima zaboravivši, možda, da su i neki njihovi bližnji stajali i pali pred istim tim sudom. Samo, eto, molim ih neka ne uče svoju i našu djecu, kada se nađu u situaciji da budu učitelji, mržnji i netoleranciji. Neka ih uče da se zajedno sa svojim bližnjima raduju uspjehu i da im budu tješitelji u njihovoj tuzi.
Korizma je. Vrijeme propitivanja pa, možda, da se propitamo jer posebno boli bljesak oka osoba koje vole isticati u svakoj prigodi svoje vjersko opredjeljenje. Vjerujemo li mi i molimo li se istom Bogu dolazeći pred isti oltar? Njima, vjerujući da znaju poruku, nudim jedan citat iz Muke: „Kako je lijepo ogledalo dobila Veronika. Ogledaj se u to ogledalo često.“
