Nije lako biti dijete. Djetetu se čini da će za svagda biti mali i da će uvijek morati slušati starije. Čini mu se da nikada neće narasti i biti svoj na svome; odlučivati o vlastitoj sudbini. Sva djeca nestrpljivo čekaju da odrastu!
Prvo dugo čekate da krenete u školu, ali stvari s time ne postaju bolje. Prvi razred. Drugi razred. Treći razred. Četvrti razred. Čekate da krenete u više razrede, ali onih koji vam svakodnevno sputavaju život sve je više i više. Peti, šesti, sedmi razred. Čekate da krenete u srednju školu, gimnaziju. Tu vam natovare toliko toga bespotrebnog da vas satru, uzmu vam svu slobodu i svo vrijeme ovoga svijeta. Mislite da će biti bolje na fakultetu, kad se malo osamostalite, ali prevarili ste se. Tek tu vas dočeka gomila izlišnih stvari. Čekate da se dokopate posla, plaće, stana. A sustižu vas krediti! Jedan, drugi, treći… Čekate i čekate. I čekate. Onda vam opet počnu propisivati što smijete, a što ne smijete. Ovaj put liječnici. Uglavnom ništa ne smijete. Najposlije vam ponovo navuku pelene. Polako shvaćate da je sve otišlo u nepovrat, da ste najsretniji bili dok ste najviše čeznuli za odrastanjem. Dok ste bili dijete.
Poneka flekava slika podsjeća na to vrijeme. Čak i na vrijeme prije tog vremena. Gledate sebe na slici i ne sjećate se trenutka kad su vas slikali. Gledate svoje roditelje toliko mlade da ne vjerujete da su vam to mogli biti roditelji. Gledate sebe; dokaz njihove ljubavi! Promatrate izblijedjelo svjedočanstvo da ste bili željeno i voljeno dijete. Pa vam se nekako stuži; i smili. Istovremeno.
Imam i ja nekoliko takovih slika. Na jednoj Stari i ja skupljamo igračke. Ljeto je i mi smo vani na nekoj kariranoj dekici. Na njoj hrpa malih gumenih igrački prikladnih za masažu desni iz kojih izbijaju zubići. U pozadini se vidi žičana ograda Hotela. Godina je 1962. Na snimci niti jedan autobus, mada je te godine tu niknuo autobusni kolodvor. Danas više nema ni autobusnog kolodvora niti jednokatnice preko puta Kina. Sada tu zjapi besadržajna praznina glavnog petrinjskog trga koji je već nekoliko puta u povijesti mijenjao ime; uvijek promjena bijaše inspirirana nekom ratnom uspomenom.
Kad su tek napravili Trg s robnom kućom, Petrinjkom, i sa spomenikom Maršalu znao sam noću posjediti na klupi kod one dublje postavljene okrugle žardinjere. To bi privuklo milicijsku ophodnju. Nije ih zanimalo moje topološko vraćane u prošlost; u djetinjstvo kojeg se čak i ne sjećam. Lagano bi se odvezli u noć tek kad bi ih uspio uvjeriti da Maršalu, na topološkom mjestu oltara 1941. godine razgrađene crkve, od mene ne prijeti nikakva opasnost.
Sve u svemu, hvala bogu, imao sam sretno djetinjstvo; i moja sestra također. I nismo bili jedini. Tih se godina rađalo dosta djece. Jugoslavija je izašla iz CERNa; obećavši svijetu da neće raditi atomske bombe. Ameri su to nagradili u kešu; dosta izdašno. Rusi, riješivši se Staljina, jedno vrijeme nisu tenkovima raspirivali sveslavensko bratstvo i jedinstvo po Europskim metropolama. Sustale su čak i nadzemne probe nuklearnog oružja. Maršal je dopustio izdavanje pasoša; posjedovanje strane valute se počelo tolerirati. Hrvati su nahrupili prema Trstu. Mladost je počela odlaziti u Njemačku; na privremeni rad. Za urlaube su navraćali doma donijeti darove, saliti betonsku deku novoj kući i napraviti pokoje dijete. Na krilima optimizma dogodio se mini demografski udar. Po popisu stanovništva iz 2011. nas, djece nastale na optimizmu bez pokrića, je najviše. Najviše nas je i danas mada mi, tadašnji dječaci, venemo nešto brže nego djevojčice rođene tih dalekih, šezdesetih, godina.
Socijalizam je kao društvo njegovao stereotipe. Mušku djecu su tada oblačili u plave benkice; djevojčice su se nosile ružičasto. Mame bi u Jugoplastikinim kolicima odgovarajuće boje prevažale potomstvo neravnim trotoarima ponosne na svoj porod, ljute na stare babe koje bi se, usprkos nedvosmislenim signalima, naginjale nad kolica i pljuckajući kroz zube pitale: „Dječak ili djevojčica?“
Kad bi malo porasli dečki bi se igrali s autićima, a curice s bebama. Autića i bebi nikada nije bilo previše. Meni je Stari kupio i kockice, Mehanotehnikine; crvene i bijele u samo tri različite veličine. U kompletu su dolazila i vrata i prozori, pa samo gradili kuće. Moja sestra imala je nekoliko beba. Jedna je bila skoro kao prava; s kolicima. Ipak, najviše je u upotrebi bila Biserka. Biserkom smo je zvali jer joj je na leđima pisalo: „Biserka”. Bila je to tamnoputa beba bez spolnih obilježja s prednje strane. Beba s pokretnim udovima. Biserka nije bila najljepša beba ali je bila veoma funkcionalna za presvlačenje pa je stoga imala neku svoju vlastitu osobnost. Biserka vjerojatno nije bila najmilija igračka moje sestre, ali je nju sigurno najviše modirala. Zbog nje je naučila i štrikati i heklati od susjede, tete Katinke. Naša je Biserka često mijenjala svoje pletene kompletiće, uvijek fino odjevena u skladu s najsvjetlijim tradicijama Woodstocka i mode tih ranih sedamdesetih.
Tvornica igračaka Biserka, osnovana 1946. u dvorišnoj zgradi u Ilici 116, započela je s proizvodnjom jutenih lutaka. U ranim šezdesetima se specijalizirala za proizvodnju gumenih dječjih igračaka. Šezdesetih i sedamdesetih godina tvornica je u proizvodnji zapošljavala preko 120 radnika. Tih je dana svako hrvatsko dijete imalo bebu ili neku drugu gumenu figuricu iz asortimana Biserke. Osobito su popularne bile gumene igračke s Disneyevim likovima, od kojih su neki bili ekskluzivno dizajnirani za Biserku. S obzirom da je Biserka bila jedina licencirana tvornica igračaka s planetarno popularnim Disneyevim junacima iza željezne zavjese godišnji promet znao je premašivati i 20 milijuna DM. Kada su Kinezi devedesetih počeli masovnu proizvodnju plastičnih igračaka Biserkinim proizvodima se počeo nazirati kraj. Tvornica je na samom kraju spala na dva zaposlenika, te se 2011. godine naposljetku i ugasila.
Danas više ne robujemo stereotipima. Možemo svoje potomstvo oblačiti u robicu bilo koje boje. Ionako će se sami jednoga dan odlučiti o spolnoj orijentaciji, o svom rodu i broju. Do tada ih je, misle neki, ispravnije nazivati rodno neutralno i spolno ne diskriminirajućim imenom: „beba”. Kad god je moguće izbjegava se djecu nazivati djecom zbog loše konotacije s posranim pelenama, histeričnim plačem i stalnim zanovijetanjem. U želji da se prikriju teškoće i brige koje odgovorni roditelji imaju s djecom forsira se manje obavezan pojam: Beba.
Predsjednici stranaka na izborima nude gotovinu ako se odlučite držati bebe. Gradonačelnici nude subvencije ako imate bebu. Ministar će vam zbog posjedovanja bebe oprostiti pokoju ratu kredita. Mediji potiču majčinske osjećaje prema bebama. Časopisi o bebama savjetuju kako ih hraniti i oblačiti. Reklame vrište kako ugoditi bebama; da im guza uvijek bude na suhom. Liječnici savjetuju kako tretirati bebe pa da su uvijek zdrave i napredne. Čak i biskupi trkeljaju o bebama. I njima je riječ dijete danas postala nekako strana.
Imamo i ministarstvo za bebe. Ministrica je onomad pokušala izigravati bebu u nadi da će je neko i usvojiti. Izdržali ljudi jedan dan pa je vratili nazad u ministarstvo. Ne, ljudi nisu baš tako bedasti da bi se lako dali prevariti. Istina tu i tamo nađe se neki naivac, ali generalno državi posao s bebama ne ide baš najbolje. A kad taj nasamareni naivac shvati da se od štancanja beba i socijale ne može dobro živjeti, kad budala shvati da te slatke bebe porastu, da ih treba hraniti i oblačiti; da ih treba učiti govoriti, piškiti i kakiti u zahod i još hiljade drugih teških stvari, kad to shvati pa gnjevan pobaca sve te bebe kroz prozor kao Biserkine gumene igračke onda se svi nađu u čudu. Ozbiljni. Upiru prstom jedni u druge pilatovski sapirući krivnju s vlastitih usta. Odjednom nitko više ne spominje bebe.