Istine i laži (Истине и лажи) je srpska telenovela Prve TV koja se snima od 2017. godine. Predstavlja rimjek popularne argentinske tele novele Graduados iz 2012. godine
Lažu vas! Lagali su vas i opet će vas lagati. Bezočno. Besramno. Svi ti ispitivači javnog mijenja, anketari i stručnjaci za odnose s javnošću. Sve te promocije, pulsovi i demoskopi. Laže vas i onaj nemušti šef statističkog zavoda kad god zine, mada bi se za njegova nevješta muljanja prije moglo reći da su diletantska zaobilaženja istine.
Lažu vas o velikim stvarima kao i o malim. Lažu vas o milijardama kuna koje su jamili agrokori i uljanici, kao što vas lažu, kad vam vraćaju kusur, za onih par lipa koje „kao” nemaju u blagajni.
Lažu vas o cijenama. Lažu na rasprodajama; onim sezonskim i onima koje to nisu.
Lažu vas i kad se nešto kupuje i kad se nešto prodaje. Lažu vas o avionima kao što su vas lagali za kamione. Lažu o prodanim vilama na jadranskim otocima kao i o prodaji tih istih otoka.
Lažu vas o turistima i turističkoj sezoni. Cijele godine. U sezoni i izvan nje. Stalno slušate projekcije i rekordne brojke, a onda kad se godina svrši svi se prave grbavi. Ni’ko da napravi završni obračun. Samo opet nove projekcije za nadolazeću sezonu.
Lažu vas i o prihodima i o rashodima. Muljaju vas s proračunima i budžetima; s projekcijama budžeta i s izvršenjima proračuna.
Lažu vas banke i kreditne ustanove. O niskim kamatama i operativnim troškovima. Jedine niske kamate su one na novac koju vi držite u njihovoj čarapi ako vam je koja kuna slučajno pretekla. I jedini operativni troškovi koje ne naplaćuju su troškovi vašeg vremena i vaših potplata na cipelama koje ste potrošili na prikupljanje „potrebne dokumentacije“. Svoje uloženo vrijeme uvije dobro naplate!
Lažu vas kad kažu da svaki Hrvat pročita pola knjige godišnje. Svi dobro znamo da se knjige kupuju na komad; ili se posuđuju na komad, par komada na tri-četiri tjedna. Nakon toga ih treba opet vratiti u jednom komadu ili produžiti; opet u komadu. Nigdje nema nikakvih četiri milijuna polovica knjiga koje bi cirkulirale knjižnicama Lijepe Naše.
Lažu vam piloti i stjuardese. Nekad manje, nekad više, a najviše prije nego se strmoglave, prokleto sigurni da ih za tu bezočnu laž nikad nećete moći tužiti.
Lažu vas s televizija i iz novina. Ništa im se više ne može vjerovati. Čak je i crna kronika postala nepouzdana. Nikad ne znate kad će neki davno preminuli susjed potpisati za neki referendum ili glasati na nekim izborima.
Lažu vas u pjesmama. Lažu vas na Porinima i Dorama. Cinično lažu i u eter puštaju unaprijed nasnimljenu glazbu, dok u krupnom planu gledate prijetvorno zijevanje lažnih ljepotica s umjetnim poprsjem i vještačkom stražnjicom.
Lažu vas kontrolori i kondukteri. Pa i oni automatski; u tramvajima. Uvijek nađu neki način da vas izvaraju i pokradu novac s kartice za neku skuplju kartu, za vrijeme i smjer u kojem niste željeli putovati.
Lažu vas i advokati i suci. I ne samo da vas lažu već vas i kradu. Po tarifi i zakonu. Ali krađa po zakonu, ma koliko mi šutjeli o tome, je opet krađa. Zaklet će se oni da to što vam govorim nije istina već da se radi o mojoj krivoj percepciji. Ali, i vi, i ja, znademo da suci i advokati nikad, baš nikad ne govore istinu. Kao uostalom ni njihove stranke i svjedoci.
Lažu vas Predsjednici i Premijeri. Drsko lažu; o svemu. Čak i o nevinim stvarima kao što su pozdravi s kojima se Hrvati zdrave od stoljeća sedmog, kao što su onaj: „Za domovinu s Titom; spremni“ ili onaj još stariji iz pretkršćanskog razdoblja: „Smrt fašizmu; sloboda narodu“.
Lažu vas i fašisti i antifašisti kao što vas je lagao i Ante „fašista” i Joža „antifašista”. Lažu vas i domoljubi i srbočetnici.
Lažu vas kad god stignu i gdje god mogu i kako god uzmognu.
Lažu vas čak i oko tako benignih stvari kao što su popisi knjiga koje bi djeca u školi trebala čitati. Koji su to naslovi koji se preporučuju? Koje bi to knjige, ipak, i unatoč reformi II. vatikanskog koncila, trebalo zabraniti (Index librorum prohibitorum)? A kad se poneka časna glava uvaženog saborskog zastupnika usudi dignuti glasa protivu te sveopće potrebe za muljanjem i laganjem odmah ga proglase bijesnim, iznerviranim i ljutim. Evo na primjer ovako je najdugovječniji saborski zastupnik među jezikoslovcima na samo Valentinovo govorio u saboru:
-Kao što smo čuli danas ovdje, i prošlo je kao da nitko ništa nije rekao, a sve veliki poznavaoci literarnih kanona, sve iznimno načitani hrvatski suverenisti, koje ugrožavaju obični čitatelji, učenici i ne znam tko drugi! A tko ih ugrožava? Oni sami! Neostvareni, neiživljeni literati! U moralnom i svakom drugom smislu te riječi! Neostvareni književnici koji nisu u stanju shvatiti da im nisu čitatelji koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i koji predstavljaju pismenu populaciju problem, problem su oni sami. Ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom. Pa tako kao što su jučer pljuvali po Beogradu, danas pljuju po Bruxellesu. A sebe nikako da pogledaju tamo gdje se treba pogledati – u očima drugih ili u ogledalu.
Najbolji jezikoslovac među sabornicima u nastavku je još dometnuo:
-To su ti pismoznanci koji navodno nude popis „prave“ lektire, kao što to čini naš junak koji druge proglašava nenačitanima i bježi van iz ovoga Sabora. Sramota me dijeliti ovu dvoranu s ljudima koji tako misle i tako govore o drugim ljudima. I oni bi ovoj zemlji trebali donijeti prosperitet? Oni bi ovoj zemlji trebali osigurati pravi identitet? Slobodarstvo? Zapravo nas vraćaju u crni mrak. Zato ovo doista nije pitanje jesu li ljudi koji su radili ovaj posao koji im je povjerila Vlada napravili taj posao kako valja. Ovo je priča o onima piskaralima koja su vodila kampanju. Koji su se služili najnedopuštenijim sredstvima da postanu lektirni autori, a onda se jedan profesor jezika poziva na volju naroda. Svaka hulja se danas može pozivati na volju naroda. I zato nam jeste tako kako nam jeste i bit će nam tako sve dotle dok narod ne prozre te hulje.
Rijetki mediji su ovaj nadahnut govor dočekali s odobravanjem, većma ga dnevni tisak dočeka na nož. Iz različitih, pa i začudnih razloga. Možda Nacija senzibilizirana za lijepu književnost i istančana ukusa za riječ i izgovoreno i ovaj put ima pravo. No meni je uvijek milo kad se netko založi za jezik i za knjigu; kad pokaže da mu je stalo do pismenosti naroda, pa makar u tom govoru upotrijebio i trunku emotivniji izričaj.
Najboljeg jezikoslovca među hrvatskim pozicijskim političarima znadem odavna, još od one države dok je u Petrinji promovirao međunacionalnu toleranciju zaodjenutu socijalno-liberalnom kabanicom. No ipak mi se čini da su njegove najveće zasluge vezane uz četverogodišnje mračno doba hrvatske političke lingvistike. Bilo je to vrijeme kad imasmo Premijera potpuno nevična Jeziku Hrvatskom. Premijera koji je umjesto hrvatskim govorio partijskim jezikom jugoslavenskog aparatčika, a i taj je govorio veoma slabo; polako i na refule. Bilo je to vrijeme kad imadosmo Predsjednika Države, koji je prije bio predsjednik jedne druge države, pa je umjesto da priča viceve Jezikom Hrvatskim divanio nekom čudnom mješavinom južnoslavenskih jezika i narječja. Bilo je to vrijeme kad imasmo Predsjednika Sabora koji ne samo da nije znao Jezik Hrvatski već je i onaj prečanski jugoslovenski govorio s čudnim i nerazumljivim naglaskom. U to crno doba na lingvističkoj sceni hrvatske politike jedino svjetlo za saborskom govornicom bijahu baš govori Uvaženog saborskog zastupnika izgovoreni tečnim hrvatskim književnim jezikom.
I onda, a i danas, cijenim da se široko treba honorirati borba za narodni jezik davno započeta. Stoga vas ovdje još jednom želim podsjetiti na sam kraj govora jednog drugog časnog muža hrvatske politike: Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je na dan 23. listopada 1847. svoj govor, prvi govor u Saboru izgovoren Jezikom Hrvatskim, završio ovim riječima:
– Mi vidimo da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali ne budemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto dèržeći se istoga Svetoga pisma, koje veli: »elige vitam, ut et ut vivas et semen tuum«, glasuje gov. u ime slavne varmeđe varaždinske, da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono isto město uzvisi, na kojem bijaše dosada mèrtvi jezik rimski ili latinski.
