Autor:Dragana Čubrilo
Tisuću puta sam čula kako je bolje prešutjeti nego išta reći. I šutimo svi. Svatko iz nekog razloga. Znate zašto najčešće? Iz straha. Boje se ljudi onih koji im stalno prijete. Boje se za sudbinu svojih obitelji. Ljepše je prešutjeti i primati plaću nego glasno reći kako stvari zaista stoje. Egzistencija je danas u Hrvatskoj gorući problem. A onda su tu još i oni koji vam prijete upravo time.
Uvijek je tu ono pitanje : Znaš li koliko takvih poput tebe ima na Zavodu za zapošljavanje? Uzet ćemo ti sve što imaš. Želiš li rat s nama? Znaš li ti tko smo mi? Onda slijede i odgovori. Znam, cijela Hrvatska je na koljenima. Uzmi ako možeš. Rat je za mene završio još 95. Znam tko ste, lopovi i ucjenjivači.
Neki dan sam pričala s prijateljima koji su jedni od tih kojima se konstantno postavljaju pitanja. Sude im. Kao najgorim kriminalcima. Jer su se usudili postaviti neka pitanja naglas. Jer su rekli da ne žele sudjelovati u pljački zatvorenih očiju. Znate, ako niste lopov i ne kradete, nije lijepo niti zatvarati oči i praviti se da ne vidite ništa. Kao da ste na parkiralištu i netko pokraj vas krade automobil. A vi sjednete u svoj i samo se odvezete. Možda je vlasnik ukradenog automobila netko kome je to sve što ima. Nije bitno. Jel?
Danas vas kupe sitnicama. Ubace vas u neki Odbor, Vijeće, srede vam neki posao za vašu firmu, daju vam neki prostor na korištenje uz minimalnu naknadu ili kupe neki vaš prostor, možda i zemljište i na taj način vam poruče kako vas sada imaju u šaci.
Ako ste jedan od onih koji ne mogu biti kupljeni, onda slijedi odmazda. Pa vas prozivaju na kojekakvim tiskovnim konferencijama za nebulozne transakcije. I to oni koji su baš na tim transkacijama zaradili milijune. Vi pojma nemate o čemu govore i molite Boga da neka stvarna pravda zakuca na vaša vrata i provjeri sve to. Nema te pravde. Šalju policiju za vama kao za najvećim kriminalcima za kojekakve provjere vašeg privatnog života dok stvarni kriminalci ispijaju kave kujući nove planove. I opet se čudite hrabrosti, ali i gluposti takvih. I opet ne želite šutjeti.
Pitam vas, ako netko krade pred vašim očima, ako krši Zakon koji je izglasao Sabor naše države Hrvatske, hoćete li vi kao državljanin iste te države učiniti išta? Ili ćete se pokriti po glavi i praviti se kako se to ne događa vama?
Kaže moj prijatelj, svaku odluku donosim po svojoj savjesti. Ako mi savjest kaže da nije dobro, nema toga tko će me uvjeriti u suprotno. Ne mogu me kupiti. I onda krenu na njega. Mislim da ni sam ne zna koliko sudova se vodi protiv njega. A niti u jednom on nije lopov. Samo je ukazao na nezakonitosti. Nekima se sudi jer su navodno bacali jaja. Kokošja jaja. Nekima se sudi jer su navodno piškili iliti urinirali iza nekog drveta dok je netko važan govorio nešto. Konkretno odlučivao o sudbini nekoliko stotina radnika. Nekima se sudi jer su poslali dopis na određene institucije koje su tu da osiguraju provođenje zakona. A znate kome se ne sudi? Pravim kriminalcima, veleizdajnicima i manipulatorima. Njima slijedi oprost. Čak i ako dobiju zatvorsku kaznu, ikada, bit će to nešto sitno. Godinu, maksimalno dvije. Pušteni zbog dobrog vladanja nakon pola godine.
I onda se svi čudimo što ljudi odlaze. Što je i naš grad potpuno pust. Otišli su razredi djece. Cijeli razredi. Otišlo je more radne snage. To su oni kojima je dosadilo šutjeti. To su oni koji su vidjeli da nitko uz njih progovoriti neće. Iza sigurnosti računala smo svi jako hrabri. Iza kojekakvih lažnih profila se svi usudimo zahtjevati pravdu. Ali kada se ta pravda konačno pojavi iza ćoška, svi trče u zaklon. Ostaje tih par budala koji ne žele šutjeti. Koji se usude reći koje je boje neki zid pred koji smo svi došli. To su oni koji se bore za sve vas kukavice. Jednom, za možda dvadeset, trideset i pedeset godina će se o njima pričati. Reći će ljudi, to je onaj koji je pokrenuo kamenčiće i izmijenio povijest. O tome nekome će se pisati knjige. Vi ćete u tim knjigama biti obična šutljiva masa. Ako išta čitate, gledate filmove, onda znate da niti jedna knjiga niti jedan film nisu napisani i snimljeni o onima koji šute. Heroji su oni koji se bore za pravdu i koji nad nepravdom neće zašutjeti. Hoće li se vaša djeca i unuci toga s ponosom ili sramom sjećati, na vama je.
P.S. Dečki, ovo je za vas. Možda me opet neki tatin sin razvuče po portalima. Možda mi opet policija zakuca na vrata. Možda me opet lažno optuže za uništavanje neke imovine ili kidanje telefonskih linija. Ali ja se ne bojim. Vi se niste bojali mijenjati povijest 91. Mijenjate ju i sada. Hvala vam za to.
„ …sude mi..ali ne znaju da je istina…voda duboka…“
