Braco i Seka

Izuzmemo li Josipa i njegovu polubraću. Izuzmemo li Agamemnona i Menelaja. Izuzmemo li Romula i Rema koji možda i nisu bili stvarni likovi, ostaju nam samo Orville i Wilbur. Braća Wright. Primjer Braće koja su uistinu zadužila čovječanstvo.

Prije točno 115 godina, 17. prosinca 1903. godine napraviše oni svoj povijesni let koji je trajao 12 sekundi i u kojem je mlađi brat Orvil preletio čitavih 120 stopa (36,6m). No, nisu stali na tome. Svoje su letjelice, Flyere, braća svakim danom sve više unaprjeđivala pa su letovi postajali sve dulji i dulji, a avioni sve upravljiviji u zračnim manevrima. Braća Wright ubrzala su svojim konstrukcijama razvoj zrakoplovstva bar za pola stoljeća. No nije im dobro išlo samo izumiteljstvo. I kompanija koju su osnovali 1909. poslovala je dobro, a proizvode su uspjeli prodati i vojnim vlastima. Time je neosporno dokazano da je udruga genetski bliskih srodnika superiorna, Borg Zajednica, svakoj pojedinačnoj inteligenciji.

 This image is available from the United States Library of Congress's Prints and Photographs division under the digital ID ppprs.00626. This tag does not indicate the copyright status of the attached work. A normal copyright tag is still required. See Commons:Licensing for more information.Nekako u isto vrijeme, vršnjaci braće Wright, braća Radić bavljahu se u nas konstruiranjem Države. Država je puno složenija tvorevina od aviona pa im posao nije baš uvijek išao glatko. Zbog toga su brat Antun, 8.od11, i brat Stjepan, 9.od11, nastojali omasoviti svoj obiteljski, državotvorni Borg. 1904. osnovaše stranku: HPSS, Hrvatsku pučku seljačku stranku. U teška, olovna, vremena madžarizacije i prevrtljivih političara mogahu računati samo na one kojima se uistinu moglo vjerovati: svojim bližnjima; rodbini i kumovima; nećacima; suseljanima. Bilo je to zlatno doba za Trebarjevo Desno. I Lijevo. Kad bi neki kumek zgotovio pučku školu odmah bi ga uključili u Stranku i dali mu neki državni posao. S nižom gimnazijom mjesto pisara u kotarskoj Upravi bilo je sigurno. Zgotovljena gimnazija donosila je stalno Namještenje u Zagrebu, a fakultet bogme i položaj Savjetnika. Možda bi ta strategija popunjavanja Državne slagalice svojim ljudima i dovela do cilja da Borg iz prijestolnice nije nanjušio igru. Na zasjedanju Narodne skupštine 20. lipnja 1928. godine crnorukaška radilica znakovita imena, Puniša, napunio olovom i strica Stjepana i nećaka mu Pavla i još neke trebarjevske Borgovce. To je borbu za nacionalnu državu usporilo bar za pola stoljeća. Zabetoniralo činjenicu da je svaka zajednička država s istočnim Borgom nemoguća i da Zajednica s istim može potrajati samo dok se ne osnaži vlastiti, hrvatski Borg.

To se i dogodilo: devedesetih; kad je posustaloj ekonomiji ponestalo novaca za ratnički Borg koji se u žargonu nazivao Narodnom Armijom. Generali s Dedinja ogrezli u lagodnom životu na kredite koje nije trebalo vraćati; sviknuti na kurvarluk i crnogorsku lozu jednostavno nisu bili dorasli zadatku čuvanja tekovina. Pa su niži časnici potražili nove gazde; nove sinekure. U svom završnom hropcu ratnički Borg bivše države uspio je još samo sa zemljom poravnati jedan Grad i pobiti stotine ranjenika. I to je bilo sve od treće armije Europe. Ako je taj Borg i imao za svoga života svijetlih trenutaka oni su nepovratno prebrisani tim posljednjim nečasnim činom. Nedjelom.

S druge strane, polako ali sigurno, Hrvatska je gradila vlastitu vojsku, mali ali jaki Borg spreman oduprijeti se razularenoj bagri s Istoka. Kad je taj obrambeni Borg narastao do stotinjak tisuća jedinki pale su i odlučujuće bitke koje doniješe prevagu u ratu koji danas zovemo Domovinskim. Nažalost braniteljski Borg nije nakon odlučujućih bitaka bilo moguće preoblikovati u proizvodnu Zajednicu. Nastavio je bujati i nakon pobjede u ratu. Kao neki socijalni karcinom. Eksponencijalno. Do fantastične brojke od pola milijuna koja i danas ne prestaje rasti.

Nekima je od samog početka bilo jasno da je pitanje Države pitanje Privrede. Ekonomije. Nekima nije. Romantična bulažnjenja o stališima i bogatim familijama kao rješenju razbiše se kao ljuska od oraha u nemirnim vodama sveopće otimačine i korupcije. Ženidbeno-udajnim savezima odzvonilo je još u srednjem vijeku. Trebalo je iznaći neko novo, pouzdanije rješenje. I ono je nađeno u malim agilnim dvočlanim Borgovima. Brat i Sestra. Genetski najsličniji par jedinki komplementarnih karakteristika mogao bi riješiti probleme u privredi; pa i problem nabujala braniteljskog Borga. Uravnotežiti državni proračun.

Prvi eksperiment takovog tipa proveden je u okviru same prvopredsjedničke obitelji. No tamo su se Braco i Seka pokazali sasvim nepouzdani za stvaranje bilo kakve nove vrijednosti. Temeljni kapital im je naprosto curio kroz šapice i ništa, baš ništa ga nije moglo zadržati. No eksperiment koji ne prolazi u kontroliranim laboratorijskim uvjetima Pantovčaka dao je sasvim pristojne rezultate na tvrdom kamenu dalmatinska zaleđa. Jedan drugi Braco i jedna druga Seka napravili su sasvim uspješnu prvobitnu akumulaciju kapitala. Izgradili mini trgovački imperij, te zaigrali sasvim pristojnu političku utakmicu s Hrvatskom građanskom strankom (HGS); prvo na lokalnom, a potom i na državnom planu u kolu prve Premijerke RH. Uspjeh koji su Radići mogli tek sanjati. Činilo se, za trenutak, da je hrvatska budućnost u EU svjetla, da svjetlija ne može biti, jer je Braca i Seki sličnih karakteristika u Hrvatskoj sijaset.

No ulaskom u EU eksperiment je pokazao i svoje loše strane. Stvari se nisu nastavile dobro odvijati za prvi uspješan prototip Brace i Seke. Nešto je naprosto bilo krivo u konstrukciji tog mini Borga iz Muća. Neke studije neuspjeh eksperimenta pripisuju lošoj obrazovnoj strukturi para. Drugi su pak u svojim analizama spremni za sve okriviti nedostatak komunikacijskih vještina, posebice nepoznavanje europskih jezika. Treći, vođeni poslovičnim hrvatskim jalom, zlobom i zavisti problem vide i tamo gdje ga nije bilo. Kako bilo da bilo, eksperiment je propao.

Zapravo samo onaj dio vezan uz Zaleđe. Dalmatinsko. Na drugom kraju Hrvatske osmišljen je u tajnosti novi prototip bratskog Borga. Ovaj puta manje šarmantan, a više oboružan ekonomskim znanjima o investicijama, faktoringu i osiguranju ulaganja. Još je malo povećana razlika u godinama između starije sestre i mlađeg brata u svrhu stabilizacije sustava. Gotovo savršeno je odrađena implantacija Borga u hrvatski ekonomski sustav. Nije bilo nepotrebna medijska izlaganja Brace i Seke. Njegovala se samozatajnost i skromnost; izbjegavala se ekstravagantna ponašanja i ukrašavanje pršutom. Tko zna kakva li nas je uspješna budućnost mogla čekati da Gazda nije zaribao? I to ne samo jednom; nekoliko puta; za redom. Kad mu je voda došla do grla morao je odigrati najjaču kartu iz svog portfelja; prvo Bracu, pa onda i Seku. Time je projekt izgubio svoju najmoćniju karakteristiku: anonimnost. Ta će karta Gazdu zasigurno izbaviti iz zatvora. Ostale će taj potez izvjesno uvaliti u još veća govna od onih u kojima sada plivaju.

Imaju li “očevi domovine” u pričuvi još koje Borg rješenje? Nekog Borga iz rukava. U ovom momentu to nije razvidno. Je li red na sestrama da spašavaju Državu? Na primjer tri sestre hrvatske ekonomije, ili još bolje šest, kao šest sestara Bronte, samo vičnijih financijama. To bi možda bilo dobro rješenje, ali gdje naći šest poštenih, vrijednih i dobrih sestara. Čini se kao nemoguća misija u zemlji u kojoj roditelji odgajaju djecu kao braću Dalton.

I ja imam sestru. Samo jednu. Mlađu skoro pa ravno četiri godine. Danas je to sitna razlika u godinama, ali nije bilo uvijek tako. Kad sam imao osam bio sam duplo stariji od nje. Kad bih se krenuo igrati s dečkima iz susjedstva, mama bi mi ju redovito uvalila kao privjesak. Za igre kauboja i Indijanaca to je bilo posebno nezgodno. Uvijek je zahtijevala najbolje pištolje i nikad nije htjela igrati negativce; ili će “sve” reći mami, a s njom se nije bilo za šalit. Karakterne uloge šerifa Wyata Earpa ili Taličnog Toma ucjenom je tako uvijek izborila za sebe. Da je mama izrodila još pet takovih danas bi mogli osnovati neki obiteljski Uskok ili bar Stranku. Možda bi za Hrvatsku tada i bilo nade. Ovako ništa od svega.

Darko Androić

Darko Androić rođen je u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji. Stekao je doktorat prirodnih znanosti iz fizike. Radi kao profesor na PMF Zagreb. Kao eksperimentalni fizičar bavi se istraživanjima subnukleonskih svojstava materije.