Postoji vrijeme u kojem moraš zatomiti ponos, kad ti mnogo štošta ne ide na ruku i kad ti um nalaže biti skrušen i tih, kad ti govori da se s rogatim ne treba bosti, s glupim raspravljati, zlima dokazivati dobrotu.
To je vrijeme u kojem akumuliraš energiju i stvaraš s nekim dobrim ljudima neke dobre vibre koje ti se nađu pri ruci u budućnosti, u danima kada shvatiš da ništa nije bilo uzalud.
Nije bilo uzalud svakom se nasmiješiti, svakom pomoći, svakom se nakloniti. Kad si posijao dobrotu među ljudima, negdje se morala primiti i niknuti u neku zdravu i snažnu biljku koja te jednom može nahraniti svojim mirisom, svojom ljepotom i svojim tijelom.
Sreće čovjek dobre ljude kojima se strpljenje pogubilo u nekim nevoljama pa eksplodiraju u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Znaš da su dobrice, znaš da su pošteni, znaš da ih možeš voljeti, a ipak nekad jednostavno zeznu sve, baš kao što ću možda i ja ovu priču .
Čujem iz njihovih usta što ne bih trebao čuti, što začuđen ne mogu razumjeti, da na takav način uopće razmišljaju, da pamte takve sitne gafove, takve bezvezne detalje kojima te žele poniziti, omalovažiti, dotući…
A ti se samo čudiš jer neke ljude jednostavno voliš i ne daš sebi da te njihove riječi i njihova ljutnja razjari, od njih odvoji. Ipak, bude ti žao što se sjećaju nečeg što ne zaslužuje sjećanje, nečeg što te duboko povrijedi interpretirano na njihov način.
Tužan si kad u tom svom minucioznom promišljanju sjećanja, zaborave sve one dobrote kojima si ih poprskao, oblio tijekom godina, kojima si ih dizao, a da nisu bili ni svjesni snage tog dizanja i onih sati i dana koje si im dao negdje u nekim vremenima, kada je bolje bilo biti doma, u svojoj kuhinji ili u svom krevetu.
Postoje neka nevremena kada je oprez potrebniji od tog ponosa, kada te vrag može odnijeti ni krivog ni dužnog, kada te može ugroziti svaki bedak iz zadnje čuke u brdima gdje ni poštar ne zaviruje jednom mjesečno, gdje pse jedu vukovi, a veprovi se pare s domaćim svinjama.
Za tih nevremena moraš zatomiti da si povrijeđen, ne smiješ nikom reći da si uvrijeđen, da se ne slažeš, da se ne miriš, a ne miriš se s bagrom, s probisvjetima , luzerima, ne miriš se i čekaš trenutak da ona dobra i lucidna većina prodiše i uzme zamah u kojem onda i sam plivaš na valu svog znanja i mogućnosti.
Što se događa s lucidnom većinom? Lagano se miri sa sudbinom. Ma je li zaista sudbina biti zatočenikom neke rastuće gomile parazita i lešinara kojima ne smiješ reći –ne? Moraju li ponovo nastupiti nevremena, ona u kojem se devalviraju sve vrijednosti, a raste cijena bezvrijednostima?
Nije valjda na pomolu to vrijeme nevremena? Neće nas valjda ponovo obuzeti nečastivi, da se naslađujemo tuđim mukama i da nas mržnja uzdiže iznad vlastitih mogućnosti, da nam se stvarnost pretvara u nikad savladanu prošlost nesnošljivosti i grešnosti.
Dobro je nekad biti skrušen i ponizan, nekad ne dopustiti sebi biti povrijeđen i uvrijeđen, ali to ne zaslužuju svi. Neki će se hraniti takvom „slabošću“, na njoj graditi svoju veličinu, a kroz vrijeme će doživjeti eksploziju vaše snage i tada ćete morati reći – NE.
Mora nas biti i bit će nas jako puno kako bismo glasno rekli – NE.
Ovako dalje ne može.
IZ ARHIVE ZA ZG KULT M STRIŽAK
