Za pljačkaše na moru postoje dva izraza: gusari i pirati. Za razliku od pirata gusari su za svoju pljačkašku rabotu dobivali takozvana Kraljevska iliti Gusarska pisma. Ta su im Pisma dozvoljavala napade na trgovačke i ratne brodove one zemlje koja je trenutno u ratu sa zemljom koja im je izdala Gusarsko pismo. Pirati svoje nečasne radnje, s druge strane, izvršavaju bez Pisama. Na svoju ruku i za vlastiti interes. Onima opljačkanima na moru vjerojatno se ova enciklopedijska razlika čini apsolutno nebitnom. I sam sam do pred neki dan mislio da su ta dva izraza sinonimi. Zapravo bio sam uvjeren da je izraz pirati kao neki srbizam koji mi je ostao iz djetinjstva dok je dobar dio strip-literature dolazio iz Gornjeg Milanovca. Da sam umro lani ostao bi čitav život, pa i dulje u toj zabludi.
U nas, na Jadranu, pirata nije bilo. Piratilo se negdje drugdje, na Karibima ili još dalje. U nas je fini svijet na moru uvijek prvo pokazao Pismo prije negoli bi vas opljačkao. Sve po Pravilima Službe. Pojedina područja osobito su bila poznata po gusarstvu. Područje Neretve: Neretvanski gusari; Omiša: Omiški gusari; Senja: Senjski uskoci. Hrvatski vladari i velikaši koristili su se gusarstvom kao dodatnim izvorom prihoda napadajući venecijanske, a kasnije i turske trgovačke brodove. Sve s Pismom. To je tada bila norma ponašanja na moru. Danas su druga vremena. Dolaze nam furešti. Prigodno im upriličimo poneki gusarski igrokaz. Pa nam oni ostave napojnicu: tringelt. Za sve ostalo izdajemo račun. Fiskaliziramo. Država, nažalost, za sada ne izdaje Pisma pa je pljačkati strance piratstvo. To ne znači da su Pisma nestala. Nisu. I danas su Pisma važna, samo u neke druge svrhe gusarenja.
Recimo lani ženiste tetkića, što će reći sina sestre vašeg oca. Ženio onu malu čija starija sestra vam se dopadala još u osnovnoj. Skupila se cijela familija. Vaša i njihova. Pojelo se, popilo; zapjevalo. Valjalo je i malo zapucat; jer kakva bi to svadba bila bez pucnjave. Da se zna. Stric prinio sav svoj arsenal iz zadnjeg rata. I onaj trofejni samokres za kojeg tvrdi da mu ga je Tuđman osobno, za zasluge na južnom bojištu, uručio. Baš taj dopao vama. Da i vi malo zapucate. Pa metak zastao u cijevi. Pa vi okinuste još jednom. I eto ti ga na. Ruka krvava do lakta. Poderalo i lijepi komad noge iznad koljena. –Ništa zato!– viče teta, inače medicinska sestra. –Sad će to tetka začas zašit!- I stric vas tješi. Zna on neke vjerodostojne svjedoke. Bit će tu neke invalidnine, ako bog da. Samo da doktor složi dobro Pismo. Tko kaže da se s 12 godina nije moglo u dragovoljce! Samo ako je Pismo dobro složeno. Bez Pisma ne ide. Nismo mi neka lopovska familija. Strikan će se pobrinuti za sve! Neće to Državni Proračun ni osjetiti.
Ima puno većih lopova u našoj Državi. Evo, primjerice, Hrvatska drži svog jedinog osuđenog Ratnog Profitera slančanog u Remetincu. Presuda veli da mu Pisma nisu bila dobra kad je onomad trgovao za Državu u ne baš susjednoj nam i prijateljskoj Republici. Ne slažu se neki brojevi. Spominje se provizija. Ili manča. A bez računa se ne računa; ili se ipak računa, ako računaju Uskoci. Ipak, sretna smo mi država. Četiri duge godine rata, a samo se jedan čovjek na njemu okoristio. I možda još jedan, ako mu Uskoci dokažu. Vijesti govore da je slučaj zastario iako neki bivši predsjednici i pravnici vele da ratni zločini ne zastarijevaju. Bit će da je opet u igri neko Pismo. Od dužnosnika sa samog Državnog vrha. A gusarstvo, vele enciklopedije, nije ratno profiterstvo. ZNA SE to odavno. Od stoljeća sedmog.
Znaju to svi osim zlobnih zavidnika po portalima. Svako malo blate ugledne i bogate Hrvate; poduzetnike i ministre; Stupove društva. Da su ovakvi i onakvi. Da su dobavljali oružje. Da su Srbima prodavali naftu. Da su trgovali robom iz Caritasa. Da su pazarili sve i sva po Bosnama i Herceg-Bosnama. Da su torbarili dionicama. Kao da su oni to radili za sebe. Gluposti. Radili su to za sveopće dobro. Za Državu. Za sve nas. Da bi nama danas bilo bolje. Zna se! I uvijek s Pismom. Prema najsvetijim pravilima hrvatskog gusarenja. Ako bi koja sitnica i zaostala u privatnim džepovima, koji apartmančić, vikendičica, komadičić gola škoja: kamene pustare, bila je to tek neznatna nadnica za trud i mar koji je taj pošten svijet nesebično ulagao za sveopću dobrobit; svoje Familije. Nema kod nas pirata k’o na Karibima.
