Nedavno sam imao priliku posjetiti Electronica Expo u gradu Utrechtu. Utrecht je jedan od najstarijih gradova u Nizozemskoj. Nastao je još u doba Rimljana kao utvrda na Limesu. Tada je sve prema zapadu bilo močvarno područje, a dalje more. Danas je to zemlja koju su Nizozemci oteli moru, pa se Utrecht nalazi oko pedeset kilometara od hladnog Sjevernog mora.
Do tamo sam putovao vlakom – jednostavan i ugodan način prijevoza. Put traje otprilike sat vremena od mog grada. Utrecht je poznat po dinamičnoj atmosferi i bogatom kulturnom životu, a toga dana dodatno je živnuo zahvaljujući velikom broju stručnjaka i entuzijasta okupljenih oko svijeta elektronike.
Sama izložba bila je prepuna štandova raznih firmi koje su nudile širok spektar proizvoda. Najveći naglasak bio je na mikroelektronici, što i nije sasvim moje područje djelovanja jer sam više specijaliziran za sustave. No, iznenadilo me koliko sam vremena proveo u razgovorima o novim proizvodima i tehnikama. To je zapravo prednost iskustva – svatko od izlagača imao je nešto novo i vrijedno za podijeliti, bilo da se radi o inovacijama u senzorima, novim tipovima mikrokontrolera ili naprednim softverskim rješenjima za automatizaciju.
Posebno mi je bilo zanimljivo upoznati inženjere iz Belgije, Nizozemske, Amerike i Njemačke. Gotovo svi, koliko sam uspio doznati, imaju svoje radionice i tvornice u Kini. Danas se napredak tehnologije teško može zamisliti bez Kine – od razvoja elektronike do masovne proizvodnje. Grad Shenzhen, smješten blizu Hong Konga, postao je ono što je nekad bila Silicijska dolina – središte inovacija, razvoja i tehnološkog napretka. Ta činjenica izaziva divljenje, ali i otvara brojna pitanja o budućnosti globalne industrije.
Na sajmu sam čak naletio na jednog mladića koji je zapravo barista. Priprema razne vrste talijanske kave, a otkrio mi je da mu je djevojka s otoka Iž, blizu Zadra. Znao je čak i što je produžena kava – i takve dvije sam popio baš kod njega. Eto, barista će na kraju biti hrvatski zet.
Cijeli dan bio je intenzivan i ispunjen novim iskustvima i poznanstvima. Nije mala stvar provesti toliko sati u razgovorima s ljudima koji dijele slične interese, a dolaze iz različitih kutaka svijeta. Povratak kući bio je posebno ugodan jer me na stanici dočekala moja golubica i tako me poštedjela još pet kilometara pješačenja. Nakon cijelog dana na nogama, to sam posebno cijenio. Takve male, pažljive geste često najviše znače (iako se bojim da će me sutra natjerati da kosim travu u našem vrtu). Ovaj dan ću pamtiti ne samo po novim iskustvima i zanimljivim ljudima, nego i po toplim ljudskim trenucima – i divnoj gesti moje golubice.
By Marijan Jozić
Komentari