Photo by Brian Wangenheim on Unsplash
Autor: Aleksandar Olujić
Oštra bol u lijevom prednjem kopitu trgnula je Sivca iz sna. Bio je on navikao na bolove. Boljele su ga i prednje i stražnje noge od stalnog vezivanja, kao i leđa godinama žuljana starim samarom. Ali, u posljednje vrijeme to mu je lijevo kopito zadavalo puno muke. Nije bilo dosta to što je bilo deformirano već je i napuklo pa mu je svaki korak sada bio vrlo bolan, a jako bi zaboljelo i prilikom stajanja ako bi se više oslonio na njega.
Baš to je napravio u snu. Naime, spavao je stojećke otkad zna za sebe. Po zimi u maloj pojati, inače vani. A, otkako je stari gazda umro, prije dvije godine, doveli su ga ovdje u polje, ustvari neveliki komad zemlje u kršu, s rijetkim raslinjem, maltene gol, s nevelikom nadstrešnicom koja je pružala kakvu-takvu zaštitu od kiše i sunca. Valjda su mislili da će i on brzo skončat, pa da im ne crkne baš kraj kuće. No, Sivac je usprkos poznim magarećim godinama odbijao umrijeti živeći od ono slame što su mu dopremili za hranu, jer tu nikakve ispaše nije bilo. Doduše, redovito su mu dovozili vodu, a otkako je došao Njako, to su radili češće.
Eh, da. Njako.
Prije otprilike pola godine dovezli su u traktorskoj prikolici i istovarili magarca smeđe boje koji nije mogao ustati. Iz priče onih koji su ga dovezli, Sivac je shvatio da je pridošlicu udario nekakav kamion dok je hodao uz cestu. Stoga su ga ostavili tu dok ne umre pa će onda pozvati firmu koja uklanja lešine, a trošak je trebao snositi vozač kamiona. No, unatoč svemu, smeđi pridošlica se nakon par dana pridigao i počeo najprije piti a onda i jesti.
„Ja sam Njako“, rekao je.
Sivcu je ubrzo postalo jasno zašto je ovaj dobio to ime. Njako nije zatvarao gubicu. A tek kad se ponešto oporavio i počeo revati!!!
Sivac je tako dobio kumpanja. Njakov vlasnik nije znao što bi ni kuda bi s njim, pa se nagodio sa Sivčevim vlasnikom da ga on uzme sebi. „Gdje je jedan mago ima mjesta za još jednog“, mislio je ovaj, ali poslije par mjeseci shvatio je da sve nije tako jednostavno. Dva magarca značila su više posla, učestalije obilaske posjeda, češće dovoženje vode…
Jednog dana vlasnik se pojavio u pratnji dvoje ljudi: muškarca i žene. Došli su pogledati magarce. Dok je Sivac stajao postrance, Njako je radoznalo došepsao do pridošlica. Žena se nasmijala i pogladila ga po glavi.
Muškarac je nešto objašnjavao vlasniku, a ovaj je samo kimao glavom. Do Sivca su doprle riječi: utočište, farma, poticaj, jednog sigurno, možda oba, za tjedan-dva…
Kad su otišli Njako je došepao do Sivca i uzbuđeno počeo objašnjavati: „Znaš, oni ti imaju utočište za životinje. To je farma, ima livada s pravom pravcatom travom. Možeš pasti do mile volje. A, nekad dobiješ i mrkvu! Jebote, otkad nisam vidio mrkvu. A uzet će nas obojicu. Oni ti dobiju lovu od države za to, a mi dobijemo smještaj, to ti se zove skrb i to je gotova stvar, znaš. Dogovoreno je sve samo treba sredit papire. Čim komisija potpiše rješenje oni dolaze po nas. Ma to će biti život stari moj, smještaj u pravoj štali, trave kol’ko hoćeš, finog suhog kruha najmanje jednom sedmično…“
Sljedećih je dana Njako bio ispunjen nadom. Nije prestajao pričati o farmi, livadama i zelenoj travi. „Nije ona suha, nego svježa, zelena, sočna, brajko moj“, ponavljao je dok se istezao preko ograde gledajući niz put i provjeravajući po stoti put dolazi li tkogod. Dani su se pretvorili u tjedne, a ovi u jedan mjesec, pa drugi. Njako je dane provodio kod ulaza, ali jedini koji je dolazio bio je vlasnik koji bi dovezao kanistre s vodom i pretočio ju u korito.
Vremenom je Njako sve manje pričao o farmi i zelenoj travi. Oči su mu izgubile sjaj, prestao je revati i vrlo malo je jeo. Nije više išao do ulaza već je satima ležao ispod kržljavog, skoro osušenog bagrema.
Po njegovo su tijelo došli tri dana nakon što je umro, utovarili ga u kamion i otišli.
Sivac je pogledao oko sebe i onjušio zrak. Vid mu na ovom oku, na kojeg je vidio, nije bio najbolji, ali njuh ga je još dobro služio. Još je dobro ćutio Njakov miris.
Odhramao je do bagrema.
„Ima li zelene trave tamo gdje si sad prijatelju?“
Stajao je dugo glave prignute zemlji, a onda legao na isto mjesto gdje mu je skončao prijatelj.
Sklopio je oči.
