Između čekanja i sjećanja: kazališni portreti u dualnoj redateljskoj koncepciji sna i igre Mire Muhoberac – Marija Sergejevna Kuligina i metateatarski kod Suzanne Déchevaux-Dumesnil Beckett
Suvremena teatrologija kazalište ne interpretira samo kao mjesto reprezentacije već i kao prostor zajedničkog mišljenja, dijaloga i proizvodnje značenja između izvođača i publike (Lehmann, 2006; Fischer-Lichte, 2008; Rancière, 2009). Takav pristup snažno je zagovarala hrvatska dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac (1959. – 2021.), ujedno i počasna doktorandica Karlova sveučilišta u Pragu koja se, osim svojim znanstvenim i kazališnim djelovanjem, u akademskoj zajednici istaknula i kao predavačica na sveučilištima čiji su projekti nerijetko rezultirali rektorovim nagradama. Radeći na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojem je izvodila kolegije iz starije hrvatske književnosti, teatrologije, dramaturgije i medijske kulture spajala je teorijski i praktični rad stoga su, od 2008. do 2014. godine, samo neki od brojnih mogućih izbornih kolegija bili: Gluma, režija, dramaturgija: poetike, žanrovi, ideologije na preddiplomskoj razini te Drama i kazalište, Krasnoslov i gluma, Kako nastaje kazališna predstava na diplomskoj razini.
Na posljednjem navedenom kolegiju, uključivala je studente u istraživačke radove te bi zapravo oni po prvi put imali priliku iskusiti kako nastaje izrada zbornika, kako napisati stručni rad i kazališnu kritiku, a na gostovanja bi dovodila renomirana kazališna i filmska imena. Osim toga, praktični rad uključivao bi i odlaske na ispite na Akademiju dramske umjetnosti, upoznavanje s radom Stanislavskoga, Švacova, Gavelle; učenje kako izraditi kazališnu knjižicu i slično. Mira Muhoberac često bi svoje studente u sklopu terenske nastave dovodila i u Dubrovnik na Igre. To bi rezultiralo ne samo tim da su njezini studenti po završetku izobrazbe bili upoznati s kompletnim kazališnim procesom već je mnoge inspirirala da se nastave baviti znanstvenoistraživačkim radom te da upišu doktorski studij i nastave svoje obrazovanje.
Akademske godine 2013./2014. Muhoberac postavlja studentsku predstavu Čekanje: Čehov i Beckett. Kao i druge projekte, ovu je predstavu pratio i opsežan istoimeni zbornik (Muhoberac, Oreč et al.) U njemu se, prema Muhoberac, „fenomenu čekanja, jednome od najistaknutijih fenomena današnjice, pristupa s aspekta znanstveno-umjetničke interdisciplinarnosti i s aspekta studije slučaja, istraživanjem dramskih opusa Antona Pavlova Čehova i Samuela Becketta.“ (Muhoberac 2014). Predstava je izvedena u Maloj sceni i Zagrebačkom kazalištu lutaka, a svoje stručne i umjetničke osvrte nakon gledanja predstave sa studentima tada su podijelili profesionalni glumci Duško Valentić, Žarko Potočnjak i Mustafa Nadarević.
Ovaj tekst bit će uvelike usmjeren na osobno iskustvo rada s profesoricom Muhoberac premda, otvori li se zbornik Čekanje: Čehov i Beckett, moguće je pronaći čitav niz sličnih studentskih i umjetničkih ostvaraja. Moj doprinos projektu primarno je bio u formi glume Marije Sergejevne Kuligine odnosno Maše Prozorove i to u snovitom kodu stoga će fokus rada biti isključivo na tom portretu. Naime, kako bismo tada kao studenti kvalitetnije mogli ući u dramske osobe, morali smo smišljati portrete dramskih osoba koje smo igrali. Moj je trebao slijediti snovitu dramaturgiju i režiju, a oblikovala sam ga kao unutarnji pejzaž melankolije, čežnje i neostvarene slobode. U tom portretu Maša nije interpretirana samo kao psihološki lik već i kao simbol raslojenoga identiteta koji oscilira između stvarnosti provincijske svakodnevice i poetske projekcije izgubljenoga smisla. U dvostrukome kodu predstave (san i igra) njezina se pojava čita istodobno realistično i metaforički: možemo je čitati kao ženu zarobljenu u društvenim konvencijama te kao gotovo oniričku figuru emocionalnoga pamćenja. Režijskim postupcima Mire Muhoberac u kontekstu ritmizacije tišine, fragmentacije dijaloga i vizualne sugestivnosti stvorila se atmosfera sna u kojoj Mašina ironija i rezignacija poprimaju egzistencijalnu dubinu. Takva interpretacija otvorila je mogućnost da se Čehovljeva junakinja shvati kao suvremeni znak unutarnje raspršenosti i trajne ljudske potrebe za slobodom.
Igra dramskih osoba u dvostrukom kodu u predstavi se je odnosila i na Becketta. S tim u skladu, osim Maše, igrala sam i Beckettovu suprugu koja je činila cirkuski okvir stoga sam morala sastaviti još jedan portret. Taj umjetnički portret Suzanne Déchevaux-Dumesnil Beckett stavlja ju u središte izvedbenoga koncepta drame. U predstavi je Suzanne Beckett oblikovana kao organizatorica cirkusa i posrednica između dvaju dramskih svjetova, pri čemu kazališni kod sna, igre i dualnosti strukturira izvedbenu logiku. Analizirajući odnos između beketovske praznine i čehovljanske čežnje, portret istražuje kako figura Suzanne Beckett postaje metateatarski okvir unutar kojega se susreću melankolija, apsurd i poetika čekanja. Nadalje, u portretu se također umjetnički udaljava od biografskoga pristupa, a Suzanne se interpretira kao imaginarnu autoricu prostora izvedbe, granice između sna i stvarnosti te ženskog principa organizacije kazališnog kaosa. Analitički gledajući, to je bio prostor između apsurda i nostalgije, između tišine i potrebe za smislom dok se Suzanne Beckett iščitava kao simbol nevidljive režije života i kazališta. Tako ovaj rad postaje prikaz na koji način umjetnički portret može djelovati kao interpretativni alat za razumijevanje ženskog prisustva u pozadini književnoga i izvedbenoga kanona.
S vremenskim odmakom zbornik danas djeluje i kao dokument jedne generacije studenata koja je kroz Čehovljeve i Beckettove likove promišljala vlastita očekivanja, profesionalne ambicije i egzistencijalne dvojbe. Pitanja smisla, čekanja i budućnosti, koja su u projektu bila predmet književne i kazališne analize, naknadno su dobila i osobnu dimenziju. Upravo zato projekt danas možemo čitati na dvjema razinama: kao stručno-umjetničko istraživanje dvaju kanonskih autora te kao svjedočanstvo o formativnom iskustvu jedne akademske zajednice. Ako je središnji pojam projekta bilo čekanje, njegov se najtrajniji rezultat ne nalazi samo u očekivanjima koja su ga pokrenula nego i u onome što je iza njega ostalo: u objavljenim radovima, stečenim istraživačkim iskustvima i profesionalnim putovima studenata koje je oblikovao. U tom smislu njegova vrijednost nadilazi okvire jednoga studentskog projekta te svjedoči o modelu rada koji je profesorica Muhoberac sustavno razvijala tijekom svoje akademske karijere.
Iz današnje perspektive osobito se važnim pokazuje ono što je Mira Muhoberac dosljedno zagovarala: interdisciplinarni pristup književnosti, kazalištu, znanstvenomu i stručnomu radu. Studentima nije prenosila samo teorijska znanja nego ih je uključivala u cjelovit proces nastanka kulturnoga i znanstvenoga proizvoda, od interpretacije teksta i izvedbene prakse do kritičke refleksije i objavljivanja rezultata istraživanja. Takav je pristup omogućavao stjecanje kompetencija koje su nadilazile granice pojedinačnih kolegija te ih uvodio u metodologiju samostalnoga istraživačkog rada. Upravo je stoga projekt Čekanje: Čehov i Beckett moguće promatrati ne samo kao kazališni i izdavački projekt nego i kao primjer prakse u kojoj se teorija, umjetnička izvedba i znanstvena produkcija ostvaruju kao međusobno povezani procesi.
Više o Petim Mićinim danima u Dubrovniku moguće je pročitati u Jutarnjem listu, u članku Lane Ribarić: https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/u-dubrovniku-se-odrzavaju-peti-micini-dani-posveceni-iznimnoj-ostavstini-mire-muhoberac-15730037 te na portalu Hrvatsko glumište: https://hrvatskoglumiste.hr/5-micini-dani-od-18-do-22-srpnja-u-dubrovniku/
Fotografije studentskih predstava objavljenih u zborniku snimio je Vladimir Conjar, dio je objavljen na njegovoj službenoj Facebook stranici: https://www.facebook.com/media/set/?set=a.831595393532794&type=3, a zbornik je moguće posuditi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Komentari