Photo by Sydney Latham on Unsplash
U ZABORAV SE PADA
Bliže je nego što misliš. Dan kada smo zaboravili.
Zaboravili pjesme naših baka, staru melodiju svoga mjesta, ljepotu pjevanja zajedno, topli kruh koji je mama pekla i svaku veče anđele čuvaru. Zaboravili smo našu snagu, zašto vrijedi živjeti, zaboravili stati i duboko disati. Zaboravili smo da volimo učiti. Zaboravili smo da znanje jedino liječi rane vremena, da je oprost lijek preživljavanja. Zaboravili smo da nismo jedini koje boli, da nasilje sve pred sobom gura dolje. Zaboravili smo zaboravljati, jer bezglavo uklanjamo sve što nam ne odgovara, bez mašte kakvo donosi iznenađenje nepredvidivi protok života, koju moć može imati samo jedan osmijeh, jedna očuvana međimurska pjesma, jedno putovanje, otvaranje horizonta. Zaboravili smo da je empatija umjetničko djelo duše, prenesena mudrost predaka. Zaboravili smo gdje je sigurno. Mladi bježe i utapaju očaj u gnjevu i sedativima. Zaboravili smo što je stvarno važno. No, nismo zaboravili kako je nasilje drugoga utjecalo na naše tijelo. Nikada to nećemo zaboraviti. Ne možemo zaboraviti ni da hoćemo. Nema koga nasilje nije dotaklo i obilježilo, i važno je da pokažemo jedan drugome svoje rane otvorenih dlanova, da se sjetimo svake suze i otiska tuđe srdžbe na rebrima.
Vanda Borelli Vranski
Komentari