Sveti Nikola i Krampus

Autor: Aleksandar Olujić

Photo by Liviu Florescu on Unsplash

Ima jedna prastara priča koja kazuje da u noći s 5. na 6. prosinca jedan bradati lik ide od kuće do kuće i dariva dobru djecu. No, kako bi se dobio dar nije dovoljno samo biti dobar, već se te večeri pred vratima moraju ostaviti cipele i to dobro očišćene, jer taj stariji bradati gospodin poklone ostavlja isključivo u dobro očišćenim cipelama – tako kažu!

Njegovo ime je, naravno, sveti Nikola.

Prema predanju, običaj da se djeci u noći na blagdan sv. Nikole ostavljaju darovi vuče korijene iz priče o tome kako je nekoć blizu Nikoline kuće živio čovjek koji je imao tri kćeri, ali pošto je izgubio sav imetak nije im mogao osigurati miraz te se one stoga nisu mogle udati, pa je imao nakanu djevojke prostituirati. Srećom po djevojke, Nikola je nekako doznao za njegovu nakanu i odlučio pomoći djevojkama i to tako tako što je tri noći zaredom kradom ubacivao po grumen zlata kroz prozor kuće u kojoj su one živjele. Otac djevojaka, koji je dva jutra zaredom pronašao zlato, čekao je treće noći s namjerom da vidi tko je dobrotvor njegovih kćerki pa je, prema jednoj verziji priče, prepoznavši Nikolu kad je ostavljao zlato, vijest o dobrotvoru i dobročinstvu ispričao po cijelom gradu, a po drugoj verziji je Nikola, primjetivši oca djevojaka kako skriven čeka, popeo se na krov i kroz dimnjak ubacio zlato u kuću, a kako su se na ognjištu sušile čarape zlato je upalo u njih.

Kao što svatko zna da sv. Nikola dijeli darove dobroj djeci isto tako je dobro poznato da se u pratnji ovog dobrice nalazi jedan stvor koji kažnjava zločestu djecu, obično brezovom šibom. Ime tog strašnog lika je Krampus i on se obično prikazuje kao stvor obrastao crnom ili smeđom dlakom, dugačkog isplaženog jezika, na nogama su mu papci, na rukama kandže, a na glavi kozji rogovi. Usto, on nosi lance kojima zlokobno zvecka, a ponekad i zvončiće i (naravno) brezovu šibu, dok mu je na leđima vreća u koju može staviti zločestu djecu kako bi ih odnio u pakao ili u svoju jazbinu gdje će ih pojesti.

Sveti Nikola i Krampus – čudan par, zar ne? Jedan dobar, drugi zločest, a opet noćas idu skupa, kako to?

Priča o tome ide ovako. Krampus je očito stvor koji svoje porijeklo vuče još iz paganskih vremena. Iako njegov lik neodoljivo podsjeća na starogrčkog Pana, Jacob Grimm tvrdio je da potječe od germanskih kućnih bogova, dok je britanski povjesničar Maurice Bruce uvjeren kako je on tipičan primjer Rogatog Boga, odnosno paganskog muškog pandana Božice Majke.

Krampus je uspio nekako preživjeti kristijanizaciju Germana te je u alpskim predjelima postao dio kršćanske mitologije gdje je prikazivan kao vražji demon. U Tirolu su ga prozvali Tuifl, što znači vrag. No, sve do 17. stoljeća Krampus se nije mogao vidjeti u javnosti, jer je crkva pod prijetnjom smrću zabranjivala maskiranje u vražji lik. U to vrijeme počinje se širiti običaj da grupice ljudi, obično djece, za vrijeme blagdana idu od kuće do kuće pjevajući prigodne pjesme i tražeći od domaćina da ih dariva, a u njihovoj su pratnji bile osobe maskirane životinjskim, obično kozjim, maskama. Ovaj običaj spojio se s raširenim srednjovjekovnim običajem u kojem se na određene blagdane (sv. Nikolu, Nevinu dječicu i Novu Godinu) jedan dječak simbolično bira za biskupa da bi potom odjeven kao biskup u pratnji drugih dječaka odjevenih u svećenike kružio po gradu “blagoslivljajući” prolaznike. Računa se kako od sredine 17. stoljeća na širem području Alpa postalo uobičajeno da sv. Nikola i Krampus zajedno obilaze kuće. Običaj se ubrzo iz Austrije i Bavarske proširio po ostalim dijelovima Habsburške Monarhije (Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i sjevernoj Italiji).

U drugim krajevima kao pratitelji sv. Nikole pojavljuju se likovi drugačijeg imena, pa čak i izgleda. Tako se u sjevernoj i srednjoj Njemačkoj umjesto Krampusa pojavljuje Knecht Ruprecht koji se danas izgledom dosta razlikuje od njega. Iako je u početku bio prikazivan kao kosmat lik često s rogovima, zbog čega su ga u krajevima uz Rajnu zvali Pelznickel (njem. Pelz – krzno; Nickel – od Nikolaus, Nikola) ili Belsnickel, prevladao je prikaz Knechta Ruprechta kao bradatog muškarca obučenog u smeđi ili crni habit s batinom za pojasom i korpom na leđima. U Alzasu pandan Knechtu Ruprechtu zovu Hans Trapp, a u sjevernoj Francuskoj Père Fouettard (otac bičevatelj), dok u Švicarskoj nosi ime Schmutzli (njem. Schmutz – prljavština). Vrlo je zanimljiv nizozemski asistent sv. Nikole, ili po nizozemskom Sinterklaas-a. Zove se Zwarte Piet (Crni Petar) i ima lik crnca, odnosno Maura crne boje kože.

Krampusa se u mnogim krajevima može sresti i bez sv. Nikole. Postoje tzv. Krampusovi putevi kojima po noći šeću, većinom neoženjeni, muškarci preobučeni u Krampuse plašeći djecu i prolaznike. Kada oni nekome zakucaju na vrata običaj nalaže da ih se mora odobrovoljiti dobrom rakijom ili drugim žestokim pićem. U južnoj Njemačkoj, Austriji i Sloveniji, Krampus se često pojavljuje u pratnji jednog ženskog lika koji se zove Perchta, Berchta, Zamperin, Baba odnosno Pehta na slovenskom. Perchta ima svoje porijeklo u paganskim običajima kao i Krampus. Obično se prikazuje kao stara žena s jednim deformiranim stopalom i strašnom maskom na licu. Prema predaji ona kažnjava lijenost i kršenje posta, pri čemu kazne variraju od noćnih mora do rasporenog trbuha koji čak može napuniti kamenjem kako bi prijestupnika utopila u bunaru. No, s druge strane ona nagrađuje radišnost i uslužnost te će tako mnoga vrijedna i susretljiva djevojka od nje dobiti zlatan konac, predivo ili će u vjedru na bunaru naći kovanicu koju je Perchta za nju ostavila.

Nema nikakve sumnje da običaji vezani uz sv. Nikolu i Krampusa nose poruku kako će svatko za dobra djela biti nagrađen, dok će za loša biti kažnjen, koju ova dvojica na vrlo slikovit način prenose najmlađima.