Zagrebačko kazalište mladih već sedmu godinu provodi program „Držić u ZKM-u“, u formi malog festivala scenskih čitanja, predstavljajući autore dobitnike Nagrade „Marin Držić“ i njihove drame.
Na ovogodišnjem scenskom čitanju u ZKM-u predstavit će se prvonagrađeni i drugonagrađeni tekstovi koji su osvojili Nagradu „Marin Držić“ za 2024. godinu:
PIČMAN – Dora Šustić
ELITA – Selma Parisi
O DOBROM VREMENU – Tomislav Zajec
Njihove tekstove u ZKM-u čitaju glumci ansambla kazališta, dok scenska čitanja oblikuju:
redateljica: Kristina Grubiša
dramaturg: Patrik Gregurec
inspicijentica: Dina Ekštajn
ulaz slobodan
Izvedba: utorak, 25. 11. 2025., dvorana Polanec, 19:00 sati
Dora Šustić: PIČMAN
Prva nagrada
Jezgrovito rečeno, Pičman Dore Šustić je komorna psihološka drama o samoubojstvu i njegovim konzekvencama na okolinu, ne previđajući ni još uvijek izraženu društvenu stigmatizaciju samoubojstva. U nešto razvedenijoj formi, moglo bi se reći da drama nastoji identificirati i razumjeti pojedine oblike ljudskoga nezadovoljstva, a ponekad i vrlo konkretne uzroke poput PTSP-a, koji čuče u korijenu želje za oduzimanjem vlastitoga života, ali i da nastoji detektirati i artikulirati sve one vrste mikro- i makrotrauma s kojima se suočavaju osobe bliske samoubojicama, napose njihova obitelj i djeca, u ovom slučaju protagonistkinja Ena. U uvodnoj napomeni dramska junakinja, ujedno i spisateljica, tri dijela drame tumači kao „rekonstrukciju“ triju razgovora što ih je vodila najprije s ocem, potom sa psihoterapeutkinjom te naposljetku i sa samom sobom zamišljajući da razgovara s ocem i izgovara mu sve ono što je željela ili trebala, a nije. Prvi se razgovor odnosi na vrijeme prije očeva samoubojstva i njegova je slutnja, najava i, donekle, eksplikacija, a istodobno uspostavlja psihološke i karakterne profile oca i kćeri te njihov emocionalni međuodnos; druga se dva razgovora odnose na vrijeme nakon očeva samoubojstva i svojevrsna su raščlamba intimnoga duhovnog i mentalnog stanja kćeri koja pokušava naučiti živjeti s očevom odlukom, kolebajući se između mogućnosti da je prihvati i opravda ili odbaci i zaniječe kao legitimnu, odnosno između osjećaja krivnje i oprosta, i sebi i ocu. Dramska struktura i središnja idejna osnova drame usporedno se usložnjavaju konstruiranjem biografske priče u priči, scenarija što ga kćer nastoji ispisati o životu poznatoga hrvatskog arhitekta koji si je također oduzeo život ne naišavši pravovremeno na razumijevanje i podršku zajednice, čime je dramom suptilno postavljeno i pitanje opstanka umjetnika, intelektualaca i vizionara u otuđenome društvu dominantno okrenutom materijalnim vrijednostima.
čitaju: Tina Orlandini, Zoran Čubrilo, Vedran Živolić, Hrvojka Begović
Izvedba: srijeda, 26.11. 2025, dvorana Polanec, 19:00 sati
Selma Parisi: ELITA
Druga nagrada (ravnopravno dijele)
Ovaj tekst bavi se jednim od najvećih društvenih problema: obrazovanjem, odgojem i odnosom prema djeci školske dobi. Autorica Selma Parisi istaknula je gotovo sve neuralgične točke obrazovnog sustava proizašlog iz vrijednosti društva koje se temelji na silnoj potrebi pripadanja takozvanoj „eliti”, po svaku cijenu. Iz poliperspektive vizura, Parisi slaže mozaik formiran od pritisaka, stresa, psiholoških trauma, pa čak i sociopatskog i psihopatskog ponašanja unutar obrazovnog procesa. Roditelji, uvjereni da je budućnost njihove djece uvjetovana novcem i statusom, vrše pritisak na njih da budu u svemu najbolji. Njihova ljubav mora se zaraditi prosjekom ocjena 5.0, jer ništa ispod toga nije prihvatljivo. Oni također vrše pritisak na učitelje, nastavnike, profesore koji su i sami pod pritiskom ravnatelja. Rezultat svega toga je poplava „super odlikaša” koji postižu loše rezultate na državnoj maturi i imaju smanjene šanse za upis i završetak fakulteta, čime se smanjuje i njihova mogućnost da postanu dio žarko željene „elite”. Ovo stresno ozračje uzrokuje lanac zlostavljanja svih sudionika u procesu obrazovanja, a posljedice su vidljive u tragičnim događajima kojima svjedočimo u stvarnom životu. U ovom tekstu jedna se majka odlučuje suprotstaviti takvom sustavu. Kroz svoj san, ona proživljava i osvještava traume svog djeteta, njegovih školskih kolega i profesora. Njezine traume rezultiraju sukobom s ravnateljicom i ispisivanjem djeteta iz škole. Buđenjem iz tog sna i kašnjenjem odvođenja djeteta u školu majka odlučuje pustiti svoga sina da izostane s nastave i produlji spavanje. Bio je to dan kada je jedan dječak, doveden do ruba ovakvim sustavom, uzeo oružje u svoje ruke i počinio masakr u školi. Aktualnost ovog teksta je neosporna, a njegova dramaturška vrijednost proizlazi iz načina na koji autorica spaja opće poznate činjenice s kazališnim sredstvima pretapanja realnosti i snovitosti.
čitaju: Toma Medvešek, Ivan Jurković, Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić, Pjer Meničanin, Maro Martinović, Mia Melcher, Vedran Živolić
Izvedba: četvrtak, 27.11.2025., dvorana Polanec, 19:00 sati
Tomislav Zajec: O DOBROM VREMENU
Druga nagrada (ravnopravno dijele)
Može li čovjek vrijeme u kojem živi učiniti boljim? I u kojem to točno momentu? I što ako su mu ruke vezane, okolnosti neprijateljske? Što da čini? Može li zaustaviti vrijeme? I u tom nevidljivom, nepostojećem trenutku stisnuti se između dvije note, u tišinu između dva zvuka, u tekst između dva reda. I što se događa s prostorom u tom zaustavljenom vremenu? Ima li ga dovoljno za ljubavnu priču koju će ispričati dva muškarca? I što kada se kazaljke na satu opet pokrenu? Kada ti netko u Zagrebu 1941. godine u kasnu noć udari na vrata, a sutradan na ulici kundakom izbije sve zube? Kuda sa životom? Što s koferima? Ostaviti sve, pobjeći bez ičega, ili spakirati stvari i ne otići nikamo? Čekati. Izgubiti glavu. Izgubiti vrijeme. Drama O dobrom vremenu vrlo precizno govori o vremenu kojem nedostaju urođene ili stečene moralne kvalitete, nitko i ništa nije sigurno i naši su likovi u konstantnoj kretnji, njihov bijeg uvijek iznova počinje i ne završava nikada. „Kada sam napustio Rusiju izgubio sam želju za komponiranjem“ – riječi su Sergeja Rahmanjinova. I da je bilo samo malo više dobra u vremenu možda bi sve bilo drugačije.
čitaju: Dado Ćosić, Luka Knez
O nagradi:
Nagrada za dramsko djelo „Marin Držić“ najvažnija je hrvatska nagrada za neobjavljeni suvremeni dramski tekst, koju Ministarstvo kulture i medija dodjeljuje od 1991. godine s ciljem poticanja i afirmacije suvremenog dramskog stvaralaštva.
Iako se hrvatska drama posljednjih godina sve više razvija, praizvedbe novih domaćih autora i dalje su relativno rijetke, a dramski tekstovi teško pronalaze put do kazališnih pozornica.
Stoga ZKM ovim programom aktivno pridonosi promociji i scenskoj afirmaciji suvremenih hrvatskih dramskih autora, omogućujući da njihovi tekstovi zažive kroz izvedbu na pozornicama hrvatskih kazališta – što se pokazalo uspješnim za mnoge laureate.
Plodna voda Marine Vujčić i Nestajanje Tomislava Zajeca, nakon čitanja u ZKM-u, postavljeni su u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb, a Žena himna Davora Špišića izvedena je na scenama INK Pula i HNK Mostar, dok je njegova drama Dječak praizvedena u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Dramski tekst Kamo se ide kad se odlazi, Nikoline Rafaj lani je praizveden u Zorin domu u Karlovcu.
Komentari