Autor: Marjan Gašljević
Dani mjeseca studenog u velikoj mjeri posvećeni su sjećanju na bitku u Domovinskom ratu za Vukovar i okolna mjesta koja je pretužno okončana 18. studenog (po nekima i 19-tog) predajom posljednjih preživjelih branitelja koji su ostali bez sredstava s kojima bi branili Grad, civilno stanovništvo i, sebe, na koncu. Njihovom predajom krvavi dernek neprijatelja krenuo je u svoju kulminaciju.
U Vukovar sam često dolazio, najviše u one dana kada je Vukovar „samo jedan grad u Hrvatskoj”. Dolazio sam u posjet vukovarskom branitelju Peri Janiću Tromblonu i njegovim suborcima. Kada bih vodio grupu Pero i dečki obično su nas čekali na Ovčari. Sama Ovčara kao masovno stratište ali i priče Pere i njegovih suboraca grupu bi „bacilo” u mučnu šutnju i promišljanje.
Usput, Pero i njegovi prijetelji nisu „reprezantivni” vukovarski branitelji. Baš ih i ne vole televizije i mediji usprkos ožiljaka rana koje nam pokazuju. Peri su, primjerice, u srpskim logorima, pored svih ostalih zala, bušilicom bušili koljena. Ni prijatelji mu nisu prošli mnogo bolje. Onakav, sav nikakav, krezub, prepun ožiljaka i tikova i nije za televiziju. Pero nas, svejedno vodi s kraja na kraj Vukovarske bojišnice pokazujući i pričajući o mjestu i ljudima koji su ga branili i ginuli na tim mjestima. Priče su, onako, iz srca, tužne i zastrašujuće.
I mi branitelji na Banijskoj bojišnici u to smo vrijeme svakodnevno krvarili pod teškim napadima neprijatelja, Zapisao sam u svoj dnevnik dan 14. 11. 1991. (ne zbog svog rođendana) kao dan u koji je na Sisak ispaljeno najviše granata u cijelom Domovinskom ratu. Svoje granate mi smo pažljivo brojili jer jedva da smo ih, za razliku od neprijatelja, imali. I to je bilo frustrirajuće. Kako li je tek bilo braniteljima Vukovara u saznanju da je čak i „kukuruzni put” presječen?
I mi smo imali i ako u daleko manjoj mjeri situacije okruženja. Kostajnica, primjerice. Mučenje, ubijanje, odvođenje u logor na Manjaču. U tu je ostalo mnogo prijepora stoga ne čude prijepori oko Vukovarske bojišnice.
U ovim danima, Vukovar nije samo običan Hrvatski grad. Vukovar je danas mjesto pijeteta, mjesto sjećanja na Vukovarske žrtve ali i žrtve cijele Hrvatske. U Vukovar će se sutra sjatiti mnogi iskrena srca, ali i mnogi s „figom” u džepu pokušavajući uhvatiti trenutak da ih snime mnogobrojne kamere raznih televizija. Vukovar, dragi moji, ni 18. studenog niti bilo koji dan u godini nije moda, Vukovar je tuga. Tuga za žrtvama ubijenim na najbestijalnije načine. Tuga nad ranama preživjelih i suzama onih čije obitelji još uvijek tragaju za mjestima njihova zadnjeg daha.
Kad hodate Vukovarom i okolicom ne može vas minuti misao da baš u tom trenutku gazite po nečijem posljednjem počivalištu. Neprijatelj je ovdje pokazao svu svoju neljudskost lišavajući života na svakom mjestu i zakopavajući žrtve na tom mjestu pogibije. Gledajte, zato, ako kročite Vukovarom, u zemlju i uz svaki korak izrecite, „Oprosti!”, jer ne znate da li ispod tratine ne počiva neka nevina žrtva.
Ne zurite u kamere, prije nego li išta izustite promislite da li su vaša usta dostojna nešto kazati o tim mnogobrojnim mučenicima kojima su oteti životi u pokušaju poniženja i posljednjim počivalištem. Mir i dostojanstvo živima. Mir i pokoj žrtvama s molitvom da onaj istinski mir pronađu u počivalištu gdje će im najmiliji moći zapaliti svijeću i izmoliti molitvu u znanju da tu počiva njihov najmiliji.
Komentari