Autor: Marjan Gašljević
Tu večer, kazahu, u 20.08 dolazi jesen. Posljednji dan ljeta već izjutra pokazuje da će biti blagodat za izlazak u prirodu. I bio je. Sunce je „držalo” temperaturu i do tridesetak celzijevaca. Moj unuk Matko, ako je išta „pokupio” od mene to je beskonačna ljubav prema prirodi i, napose, vodotocima. I da, tvrdoglavost.
Voli se on i poigrati na gadegatima ali nema tog koji će mu privući pozornost i kojem će dati prednost pred odlaskom u prirodu, na rijeku.
„Idemo deda!”
„Dolazim po tebe.”
Tih 5 minuta do njegove zgrade, a on već čeka s neizostavnim ruksakom na leđima, snopom ribičkog pribora i lovačkim tronošcem.
Nema tu velikih dogovora. Bojim se samo ovi „novi” što žele sve znati tko i što priča da naše razgovore ne protumače kao neke mafijaške šifre.
Prvo smo krenuli na Ušće. Zastali smo kod spomen tenka u Farkašiću. I moj 13-godišnjak je primijetio: „Zašto su ga tako okrenuli.” Jebiga, Mata, ovi noviji „borci” baš i ne znaju koji je prednji, a koji zadnji dio tenka.
Ušće, kao i uvijek, fascinantno. Matko je zasjeo na klupicu nad ušćem Gline u Kupu samo promrmljavši; „Prekrasno”.
Uzeo je samo blinker s mepsom trojkom pa smo zagazili prema brzacima na drugoj strani Kupe. Lokalni vikendaši vikend naselja Slana već izvlače čamce iz Kupe. Sezona je gotova.
Gacamo po pličaku, a ja se ne mogu načuditi gdje je nestao pijesak s ovih prekrasnih, beskonačnih sprudova. Ostala je samo opako skliska podloga plave gline. Dok Matko blinka priča mi lokalni vikendaš: „Pijesak je odnijela Kupa. Ovih nekoliko posljednjih nevremena u Sloveniji i Gorskom Kotaru jednostavno stvore veliki vodni val koji u par sati nahrupi niz Kupu noseći pijesak tu dole pod brzak koji je već skoro zatrpan i nestaje.”
Kupa je danas zbilja niskog vodostaja. „Ne pamtim da je bila takva”, priča mi sugovornik tu mojih godina. Matko blinka i odmahuje glavom: „Deda. danas nema ribe. Vidiš da brzak miruje. Ni bjelke ne skaču.”
Idemo preko Glinskog mosta pa na Malu Solinu zaviriti, usput, imali možda gljiva u hrastovoj šumi uz put. Nema. Nema blinkanja niti kod našeg mlina na Glini. Vodostaj je toliko nizak da iz vode na sve strane vire samo grane i izvaljene vrbe nedavnih bujičnih valova.
Idemo do ispod prve Skelske kaskade. Tu je uvijek bilo klena i štuke. Glina ovdje jedva da teče preko kamenja koje čini slapište. Nelogično, Glina je ovdje za 2-3 stupnja toplija od Kupe Na Ušću. Jedva da teče. Inače čisto jezerce koje tvori rijeka pod kaskadom skoro do pola je zaraslo u vodeno bilje. I tu voda miruje. Nema klena da skače za bubama nad vodom ni štuke da pojuri bjelke po pličaku. Matko, ono reda radi, zabacuje gacajući pretoplom Glinom.
Volimo i uživamo u našim Banijskim vodotocima. Obilazili smo ih i uživali u ledenom Žirovcu, bistroj Petrinjčici i „zločestoj” Maji koja za jakih kiša poplavi Glinu i okolna sela. Čudio sam se, Matko se ne sjeća, vremena kada su rječice Čemernica i Turčenica tekle, dok su se danas svele samo na mjestimične lokve.
Većina bi samo lakonski odmahnula rukom za sve kriveći klimatske promjene. Nije da one nisu nešto krive za promjene u prirodi ali nisu one Baniju pretvorile u šikaru i sasjekle šume čije padine danas erozijom zatrpavaju potoke i rječice.
Zadubljeni u svoje misli vraćamo se u Sisak. Da li će Matkova generacija ispratiti vrijeme vodom i tokovima nekada prebogate Banije ili će samo znati da je voda ono što curi iz slavine?
Još samo sat vremena do jeseni.
Komentari