Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.
(W. H. Auden, Funeral Blues)
Kostajnica se ove lipanjske večeri, 6. lipnja, oprostila od svoga Petra Gudelja. Kažem, „svoga“, jer Petar iako rođen u Imotskoj krajini, ovaj je hrvatski gradić privio u svoje srce, a Kostajnica mu je uzvratila istim žarom.
U grad na Uni „doveo“ ga je jedan drugi pjesnik: Kostajničanin Milivoj Cvetnić. Ustvari, dovela ga je Milivojeva književna ostavština, koja je 2006. godine, nakon skoro pola stoljeća provedenog skrivena u nekakvoj kutiji, ugledala svjetlo dana u vidu knjige, zbirke pjesama „Lirika“ – Milivojevog prvijenca kojeg nije dočekao za života, da bi četiri godine kasnije iz tiska izašla i druga knjiga, zbirka pripovijetki „Zaljubljena Madona“.
Pjesme mrtvog pjesnika našle su živoga koji je o njima napisao: Poezija Milivoja Cvetnića, kao i ruka iz koje je potekla, bila je zakopana u zemlju. I nakon šezdeset godina, novozavjetnim čudom, uskrsnula iz mrtvih.
No, znala je Milivojeva poezija kome će se „umiliti“.
Mile Stojić će o Petru napisati:
»Petar Gudelj rodio se na Miholjdan 1933. u Podosoju. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio dvadesetak nezapaženih i prešućenih pjesničkih knjiga i ostao nepoznat i nepriznat u hrvatskoj i srpskoj književnosti.«
Citirana u cijelosti, jetka autobiografska bilješka iz Gudeljeve knjige (Duša tilu, Zagreb, 2010.) navodi nas na razmišljanje o usudu velikih pjesnika malih naroda, pogotovu onih koji žive udaljeni od takozvane kulturne matice. Odisejska popudbina, međutim, više je od toga, ona je blagoslov i prokletstvo ujevićevskih puntara što plove »prez kog vojvode al zakonodavca«, šimićevskih mladića što su napustili roditelje, braću i prijatelje i pošli da »u tami svijeta traže novog boga«.
Svoj svoga uvijek nađe, to ni smrt sama ne može spriječiti.
Milivojeva poezija postala je iskra, koja je zapalila poetsku vatru u Hrvatskoj Kostajnici. Skupina ljubitelja književnosti okupljena oko Jurja Cvetnića osnovala je Društvo prijatelja knjige i nazvala ga po Milivoju. Uz svesrdnu Petrovu podršku, kao i podršku Branimira Donata, Mile Stojića, Asje i Enesa Kiševića, Denisa Derka, Đure Tadića i drugih, Društvo je počelo organizirati pjesničke večeri što su ubrzo izrasle u Kostajničke pjesničke susrete te je ustanovilo Književnu nagradu Milivoj Cvetnić s ciljem da kroz nju pomogne mladim pjesnicima ostvariti ono što sam Milivoj nije imao prilike doživjeti: uzeti u ruke svoju prvu vlastitu tiskanu knjigu. Većina njih je prošla i kroz Petrove ruke, bilo da je on to činio kao član prosudbenog povjerenstva ili kao recenzent.
Pred nama, za stolom sjede Enes, Asja, Denis, Matija, Đuro i Jakov.
Svatko od njih dotaknut će se Petra. Đuro, njegov dugogodišnji prijatelj, te Matija i Jakov, pjesnici čiji su prvenci prolazili Petrovu prosudbu, govorili su o njemu biranim, emotivnim riječima, a Asja i Enes recitirali su odabrane stihove
Umro je Matan Nogalo.
Čovjek koji je skovao jastreba.
Čovjek koji je skovao zmiju.
Čovjek koji je skovao vuka.
Otvorio je kovačnicu
na nebu.
(Petar Gudelj, „Umro je Matan Nogalo“)
…
Kostajnički pjesnički susreti uvijek su bili posvećeni mladim, neafirmiranim pjesnicima. Pa tako i ovi, 17. po redu: upoznali smo Mariju i njenu poeziju.
U drugom dijelu večeri Enes, Denis i Matija predstavili su nam Mariju Katalinić, ovogodišnju dobitnicu Književne nagrade „Milivoj Cvetnić“ i njenu pjesničku zbirku „Na starima svijet ostaje“, a Asja i Enes su recitirali stihove Marijinih pjesma.
O Mariji ću vam reći samo to da je rođena 1988. u Slavonskom Brodu, odrasla u Trnjanskim Kutima i završila studij kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosada je s popriličnim uspjehom sudjelovala na više književnih natjecanja i dobitnica je više nagrada među kojima valja istaknuti nagradu Prozak za 2021. godinu, kao i nagradu na Međunarodnom književnom natječaju „Poezija – kategorija prosvjetnih radnika“ u Budvi 2024. godine. Kaže da je svoju prvu tiskanu knjigu već trebala dobiti nakon pobjede na jednom natječaju, no od toga nije bilo ništa pa je ova zbirka poezije u nakladništvu Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“ Hrvatska Kostajnica njen književni prvenac.
Na prvu Marijina zbirka refleksivni je tekst. Intiman, sentimentalan. Ali to je kao kad gledaš u jezero: vidiš svoj odraz na površini dok ispod tog odraza vrije životom. U ovoj zbirci život je, ironično, propast.. Jer, od naslova pa nadalje »Na starima svijet ostaje« je epska pjesma o dekadenciji. Svijeta, civilizacije, Hrvatske… Krhki cvjetovi sivih boja niču iz gotovo svake pjesme. Ovo je zbirka o Hrvatskoj koja nalikuje na Had: blijede duše lutaju poljima asfodela.
(Matija Perković)
Jer današnji svijetu oporoj, premda elegantnoj poeziji Marije Katalinić ima ulice prepune starijih ljudi, dok su oni mladi jako tužni ili su se »preselili na ledene livade Islanda«, kako to efektno i bolno zaključuje naša lucidna pjesnikinja. Pri tome pretvarajući onu davnašnju izreku (možda optimističnu, a možda i nepravednu) »na mladima svijet ostaje« u »na starima svijet ostaje«. Filozofska je to i krajnje aktualna popudbina ove misaone zbirke koja nas upoznaje sa logičnom i izbrušenom osobnošću književnice čiji je talent neupitan, a sudbina osuđena na iskreno pisanje bez zadrške.
(Denis Derk)
Jednom, ne tako davno,
Prije rata,
Ljudi se nisu glasno svađali.
Nije se moglo naići na vijest –
Otišao je jedan od najboljih,
Nije se predao do kraja.
Pisalo je –
Na mladima svijet ostaje.
Oni će nam vratiti još više.
Sada, kada mi prilazi svijetla Islanđanka
I potiho pita zašto na ulici ima tako puno starijih ljudi,
A oni mlađi su tako tužni
Ili su se preselili na ledene livade Islanda
Da ponovo izgrade njihove šume,
Odgovaram –
Na starima svijet ostaje.
(Marija Katalinić, „Na starima svijet ostaje“)
Komentari