Intervju s autorom romana Robertom Međurečanom
Razgovarala: Maja Šiprak
Robertu Međurečanu (1969., Zagreb) ovih je dana izišao četvrti roman efektnog naslova „Domovina to go“. U dosadašnja tri romana, Međurečan se beskompromisno obračunavao s devijantnom hrvatskom svakidašnjicom, a sada se hrva s europskim problemima, jer je mjesto radnje iz Hrvatske preselio u München.
Maja: Objasnite nam zašto ovakav naslov?
Robert: Naslov je zapravo igra izgovora. U posljednje dvije godine pandemije, čak i oni stariji naučili su kupovati online i vladati frazama „ to go“ (ili za van, kako bi mi rekli). Tako da u današnjem šopingu, nije samo kava i pecivo to go, nego je sve to go: špeceraj, televizori, namještaj to go. Kako se u romanu bavim našim ljudima koji su otišli na Zapad za boljim životom, za njih je i domovina to go. S tim da mlađi bolje barataju engleskim pa čitaju pravilno, dok stariji kojima engleski nije na visini, čitaju „Domovina tugo“. Tako je to i u životu: jednima je čaša polupuna, drugima poluprazna.
Maja: Jedan se novinar šaljivo upitao kamo će otići Međurečanovi junaci nakon rata, a s ovim romanom stigao je odgovor: na bauštelu u Njemačku.
Robert: Može se tako reći. Mjesto radnje romana je München. Glavni lik je Šimun, profesor hrvatskog jezika koji u svojim srednjim godinama života odluči otići iz Zagreba raditi na bauštelu u bavarsku prijestolnicu. Zapošljava se brzo i lako, jer naših ljudi tamo ima na tisuće. Sobicu pronalazi u zgradi u kojoj žive došljaci iz cijelog svijeta. Zgrada podsjeća na Kulu babilonsku po kojoj plovi more jezika, u kojoj se došljaci navikavaju na zapadnjački život što stvara niz smiješnih i manje smiješnih situacija. A onda se dogode dva ubojstva i priča krene novim pravcem, stari strahovi i predrasude oživljavaju…
Maja: Je li to prirodan razvojni i životni put prosječnog Hrvata: otići na Zapad?
Robert: Nažalost, ispada tako. Već stotinu četrdeset godina se s ovih prostora intenzivno iseljava, bez obzira tko je na vlasti i tko je dežurni krivac. To govori više o nama i našem odnosu prema domovini i sebi samima. No, ja nisam sociolog i ne želim analizirati uzroke iseljavanja, mene kao pisca zanimaju pojedinačne sudbine ljudi koji odluče otići. A u romanu se bavim generacijom onih koji su u posljednjih desetak godina, otkad smo članica EU, otišli iz domovine. Ta je generacija bitno drukčija od generacija gastarbajtera iz 60-tih i 70-tih godina 20.stoljeća. Ova generacija neće ljeti graditi kuće u svojoj domovini: oni su otišli da se ne vrate. Obrazovani su, znaju jezike, i hrabro će kročiti na svoj put potrage za srećom.
Maja: I sami ste proveli jedno vrijeme u Njemačkoj. Koliko u radnji romana ima fikcije, a koliko stvarnih događaja?
Robert: Da, i ja sam prije nekoliko godina, na pragu svojih pedesetih J, otišao u München, u potragu za svojom srećom. Uopće nisam imao namjeru pisati o tome, međutim u Münchenu sam upoznao plejadu ljudi iz cijelog svijeta s nevjerojatnim životnim pričama. I shvatim da je šteta da te priče ne budu ovjekovječene. I tako sam krenuo u pisanje. Dobar dio radnje doista se dogodio, što meni, što ljudima oko mene.
Maja: Možete li nam reći koji su to dijelovi radnje?
Robert: Neka to ostane mali tajni zadatak za čitatelje i neka se u otkrivanju drže pravila da je život najbolji pisac romana.
Maja: Je li trava stvarno zelenija u tuđini?
Robert: I jest, i nije. To ovisi o puno stvari, prije svega ovisi o očekivanjima onih koji odlaze. Prevelika očekivanja često razočaraju. Treba biti strpljiv, jer ni tamo ništa ne dolazi preko noći. Kao što rekoh, nova generacija je obrazovanija i lakše se uklopi u novu sredinu. Vidio sam tamo pregršt divnih života koji su relativno brzo, iz neimaštine i očaja, počeli živjeti sretno. Ali, vidio sam i živote koji se nisu snašli, pa im se tuga i nesreća još više pojačale. Mnogi su se vratili kući.
Maja: I Vi ste se vratili?
Robert: Mene je korona potjerala kući iz čisto financijskog razloga: sjediti doma i ne radit ništa jeftinije je u Hrvatskoj. Vidjet ćemo što nam virus sprema za jesen, svi su putovi otvoreni.
Maja: Vratimo se na roman. Mnoštvo likova defilira kroz fabulu: naši ljudi, potom ljudi iz bivše Jugoslavije, Arapi, Turci, Bugari… Kako ste ih uspjeli utkati u radnju, a da ne bude „gužve“?
Robert: Metaforički rečeno, ne volim da mi tekst svira na jednoj žici, već nastojim da priča ima više slojeva, poput kakve literarne lazanje. Krimi priča je primarna i iz nje se raspliću drugi slojevi: drama života pojedinih likova, odnos pravih Nijemaca prema došljacima, preispitujem europski identitet i pitam se može li uspjeti „melting pot“ u Europi. Dotičem se terorizma i pribojavam se rata. Koji je u međuvremenu počeo. I kad čitam dijelove u kojem lik Sergeja, mladog Ukrajinca koji je pobjegao iz Donjecka, razgovara sa starim Nijemcem Seppom koji je preživio bitku u Staljingradu i zarobljeništvo u Sibiru, podilazi me jeza, jer tekst je napisan prije gotovo dvije godine, a sad imamo rat na tim istim azimutima. I kao da se povijest ponavlja u krugovima.
Maja: Što sada kad je roman vani? Promocije, susreti?
Robert: Tako je. Službena promocija je bila 14.6. u Zagrebu i sada kreću predstavljanja po cijeloj Hrvatskoj. Kako je kultura u našem društvu ima ulogu trinaestog praseta, tako pisac mora doći čitateljima na kućni prag. Pretanki su medijsku putovi za književnost. Književnost nema nikakve šanse protiv rijalitija, emisija za kuhanje i političkih emisija. Ponekad se osjećam poput srednjovjekovnog trubadura, skitam i pronosim glas o knjizi. Ali ne žalim se: ima u tome puno romantike.
