Autor: Aleksandar Olujić
Pet crnih stolica i pet glumaca u crnim odijelima na crnoj ZKM-ovoj pozornici.
Predstava se zvala: „Demokracija!“.
Prva moja pomisao bila je da se demokraciji crno piše, a kako će proć’ „Demokracija!“ vidjet ćemo na kraju kad „padne zastor“.
„Demokratija!“ je predstava Beogradskog dramskog pozorišta u koprodukciji s Novosadskim pozorištem / Ujvideki Szinhaz s kojom su u subotu gostovali u Zagrebačkom kazalištu mladih. Režiju potpisuje Veljko Mićunović koji zajedno s dramaturgom predstave, Slobodanom Obradovićem, potpisuje i adaptaciju.
Literarni predložak „Demokracy!“ napisao je 1991. Josif Brodski, književnik rođen 1940. u Lenjingradu kojeg su sovjetske vlasti 1972. izbacile iz SSSR-a. Odnosno, bilo mu je „toplo preporučeno“ da napusti zemlju što je on (iako nevoljko) i napravio jer bi ostanak za njega značio maltretiranja KGB-a, zatvor i duži boravak radi „pregleda“ u duševnoj bolnici. Sve ono što je već jednom morao proći. Brodski je, naime, 1964. na temelju dekreta Predsjedništva Vrhovnog sovjeta RSFSR-a bio osuđen na pet godina „prisilnog rada u udaljenom području“ zbog antisocijalnog parazitskog načina života i pisanja pogrešnih i dekadentnih pjesama. Suđenje je vodila sutkinja Savelieva, koja je na prvom ročištu ujedno bila i tužiteljica i koja nije htjela priznati Brodskog kao pisca niti njegov rad kao književno djelo. A kako je to izgledalo vidi se iz prijepisa sa suđenja:
Sutkinja: Općenito, koja je vaša specijalnost?
Brodski: Pjesnik. Pjesnik prevoditelj.
Sutkinja: A tko je priznao da ste pjesnik? Tko vas je svrstao među pjesnike?
Brodski: Nitko. (samoinicijativno) A tko me svrstao među ljudski rod?
Sutkinja: Jeste li to studirali?
Brodski: Studirao što?
Sutkinja: Biti pjesnik? Niste pokušali diplomirati na sveučilištu na kojem treniraju … gdje se uče …?
Brodski: Nisam mislio da to dolazi od obrazovanja.
Sutkinja: Nego kako?
Brodski: Mislim da je to… (zbunjeno) od Boga…
Završio je u Oblasti Arhangelsk gdje je „odgulio“ godinu i pol dana prije nego mu je sud smanjio kaznu i to zahvaljujući zalaganju Ane Ahmatove koja je uspjela privoliti brojne utjecajne sovjetske umjetnike i intelektualce (Šostakoviča, Maršaka, Paustovskog, Fedina…) da stanu u njegovu obranu i izvrše pritisak na vlast.
Sudbina ponekad ima čudan smisao za šalu. Čovjek kojeg nisu u SSSR-u priznavali jer nije želio pohađati ni školu niti fakultet, u SAD-u i V. Britaniji je predavao na sveučilištima, najprije kao gostujući a potom kao redovni profesor (University of Michigan, Queens College, Smith College, Columbia University, Mount Holyoke College, University of Cambridge). 1978. Yale University mu dodjeljuje počasni doktorat, a godinu poslije uveden je u članstvo American Academy and Institute of Art and Letters da bi 1991. postao i Poet laureat Sjedinjenih Država.
Brodski je 1987. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, preciznije: za poeziju na ruskom jeziku, službenom jeziku zemlje koja nije željela priznati njegov rad. Iste te godine Gorbačov je obznanio „Perestrojku“ u sklopu koje se provodila „Glasnost“, odnosno politika veće transparentnosti vlasti koja je vodila demokratizaciji društva.
Svoju političku satiru „Demokracija!“ Josif Brodski smjestio je u neku postsovjetsku zemlju negdje na Baltiku. Likovi koje srećemo u njoj su predsjednik, troje ministara i šefica kabineta. Oni su odjednom suočeni s problemom koji nekako moraju riješiti. „Odozgo“ je stigao dekret o uvođenju demokracije. Političkoj vrhuški zemljice ne preostaje drugo nego poslušati naredbu i tako počinje njihovo putešestvije po totalno nepoznatom terenu.
Veljko Mićunović svoju „Demokratiju!“ vidi ipak negdje u našim krajevima. Iako se u njegovoj satiri to nigdje eksplicitno ne spominje, da je tako vrlo se lako može zaključiti iz onoga što se odigrava na sceni. I kod njega naredbe likovima dolaze odozgo (u vidu svjetlećih slova na panou), ali za razliku od originala gdje naredbe bez sumnje stižu iz Moskve ove prije nose potpis Bruxellesa ili kakve druge zapadnjačke metropole. I sve neodoljivo podsjeća na trnovit put zemalja iz „regiona“ prema EU u kojem se nerado odriče starih navada, mijenja dlaka ali ne i ćud, no ipak poslušno izvršavaju nalozi. Tako u Demokraciji imamo predsjednika koji je i vlast i oporba, englesku verziju Marša na Drinu, ministra koji pokušava sjediti na što više stolica i grupno pušenje nakon svake naredbe.
Poslije svega nameću se pitanja: vrijedi li ta demokracija svega truda, dobivamo li išta s njom, ako ne leži li krivnja na njoj ili na nama…? Mićunović govori da „za razliku od pojedinca koji posustaje, demokracija ne staje. Ona ide. Izvitoperena, zloupotrebljena, višestruko silovana i gnevna.“ Ali, ako je ispunjena gnjevom uzvraća li nam onda ona istom mjerom ili možda još brutalnije?
***
„Demokracija!“ je zaista odlična predstava o čemu je nabolje svjedočila reakcija publike koja je na kraju dugotrajnim pljeskom ispratila glumce. Ovdje moram istaknuti izvanrednog Ozrena Grabarića u ulozi predsjednika Bazila Modestoviča. I moram zahvaliti svima njima i redatelju što su nakon 90 minuta predstave imali snage i volje još družiti se s publikom i porazgovarati sa Srđanom Sandićem u foajeu ZKM-a.
