Autorica: Tatjana Šaler-Olujić
„Ništa se nije promijenilo“, pomislila sam nakon prošlogodišnjeg razornog potresa i kao žrtva tog događaja i kao poznavatelj djela njemačkog dramatičara i pripovjedača Heinricha von Kleista, čija djela ubrajamo u remek djela svjetske književnosti. Sjetivši se njegove novele iz 1807. godine „Potres u Čileu“, usporedba aktualnog događaja, na kojeg nas još i danas podsjećaju učestala podrhtavanja tla različitih intenziteta, s više od 200 godine starom novelom koja opet tematizira više od 200 godina star stvarni događaj, nametnula se sama od sebe. Prirodna nedaća izbaci čovjeka iz hipnoze svakodnevne rutine, a u novim uvjetima ogoli se dobro i zlo. Kleist u svojim djelima uprizoruje klatno, koje se u povijesti čovječanstva klati od jedne mogućnosti, rajske harmonije, do oprečne druge, stanja potpunog beznađa.
„Ništa se nije promijenilo“, pomislila sam i nakon jučerašnje predstave u satiričkom kazalištu Kerempuh koje je na svoje daske postavilo jednu od rijetkih značajnijih komedija u njemačkoj književnosti „Razbijeni vrč“ iz 1808. godine. Komedija analitičkom tehnikom prikazuje razvitak parnice na seoskom sudu. Sudac Adam paradoksalno vodi postupak sam protiv sebe i lažima pokušava utajiti činjenicu da je zapravo on taj koji je počinio zlodjelo te da upravo njemu treba suditi. Sudac Adam, a ne optuženi, ljubomorni zaručnik koji je banuo u djevojčine odaje vidjevši tamo muškog posjetitelja pri tajnom posjetu mlađahnoj Evi, u bijegu je razbio vrč. Upravo je sudac ucjenom pokušao zavesti djevojku i ukrasti joj djevičanstvo, a njega simbolizira razbijeni vrč kao predmet parnice. Kako bi ostao neprepoznat sudac se spašava od ljutitog zaručnika skokom kroz prozor i pri tome gubi periku, simbol poštivanja institucije suda i za sobom u bijegu ostavlja trag svog deformiranog stopala. Sve će to kao i vidljive ozljede na glavi, koje je razbješnjeni zaručnik zadao Adamu, a nije ga prepoznao jer mu je on bacio pijesak u oči, na kraju u završnom raspletu poslužiti kao dokaz da je nepoznata osoba protiv koje se vodi postupak upravo sudac Adam, koji bi u tom slučaju trebao pošteno presuditi.
Zaista je zadivljujuće kako je ovu urnebesnu komediju napisao jedan duboko nesretan autor, koji je doba u kojem je živio doživljavao kao bolesno i neizlječivo. Bilo je to doba prosvjetiteljstva, Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Rođen u dobrostojećoj obitelji Heinrich von Kleist nije nalazio smirenje u životu koje mu je od rođenja predodredila naklonjena sudbina. Njegov život su naprotiv karakterizirale stalne krize, nezadovoljstvo i nemir. Odbacuje blistavu vojnu karijeru koja mu je ležala na dlanu, isto tako odbacuje studij koji je sam odabrao umjesto odbačene vojne karijere te se prepušta unutrašnjem nemiru i putuje težeći za afirmacijom u književnosti. Ostavlja zaručnicu, generalovu kći i s prijateljicom u ranim tridesetima odlučan i smiren vrši samoubojstvo.
Ova komedija tematizira autoritet suda kao institucije i zlorabljenje tog autoriteta, što za posljedicu ima krivce koji slobodno šeću društvom. Zanimljivo, ona je nastala kao plod natjecanja Kleista i nekolicine njegovih prijatelja poeta. Zadatak koji su i postavili bio je tko će napisati najbolje djelo na temu koju oslikava bakrorez Jean Jacques Le Veaua koji je opet nastao po uzoru na sliku Philibert-Louis Debucourta, a oba prikazuju problematičnu situaciju pred sudom. Za ostale autore ne znamo, ali znamo da u tom pothvatu Kleist stvara remek djelo koje preko posrednika dolazi do Goethea. On u njoj vidi potencijal i u Weimaru ovu komediju postavlja na pozornicu. No, ta predstava doživljava veliki neuspjeh.
Kleist koji kao dramatičar svoj izraz nalazi između klasicizma i romantizma u ovoj komediji duhovito karakterizira društvo u kojem živi s čim se i mi danas možemo poistovjetiti. Gledatelji, odnosno čitatelji, u Kleistovo vrijeme, ali i od tada do danas, nalaze se u konzumaciji ovog djela na jednoj finoj granici između suza i smijeha. Redateljica Lea Anastazija Fleger i dramaturginja Nikolina Rafaj modernizirale su originalan izričaj Kleista i prilagodile ga našem sadašnjem trenutku. Kada sudac Adam biva stjeran u kut i kada njegove laži više nemaju smisla, jer svjedokinja Brigita iz torbe vadi ključan dokaz, sudačku periku koju je našla upravo tamo gdje ju je sudac izgubio, pod Evinim prozorom, izgovara se suvremenom gledatelju jako dobro poznata rečenica: „Neka institucije rade svoj posao!“ Kao dokaz da niti u vrijeme Kleista a niti danas ne možemo očekivati da će pravda biti zadovoljena, da institucije umjesto da zaista rade svoj posao često, kako bi zamaglile svoju nesposobnost ili upletenost bacaju svima pijesak u oči, sudac Adam odstupa i slobodno odlazi te pri svom odlasku, po uzoru na svoju nogu, ostavlja trag deformirane pravde i sudstva u društvu. Evina reakcija nam sugerira da će sudac Adam nekažnjen otići ali da će na njegovo mjesto doći neko novo ime i da se ništa neće promijeniti. Kleistovo klatno nalazi se u položaju potpunog beznađa jer ta činjenica zapravo nikoga od sudionika u ovom procesu ne brine. Samo žrtvu.
