Autor: Marjan Gašljević
Na žalost posljednjih skoro dva tjedna u informativnim medijima govori se samo o ratu u Ukrajini. Beskonačno ponavljanje jednih te istih vijesti potkrijepljenih sa fotografijama i clipovima često i upitne vjerodostojnosti.
Osobno žalim sve stradalnike i izbjeglice i izražavam duboku sućut Ukrajincima a osuđujem sve koji posežu za tuđim životima i tuđom domovinom. Medijima, uglavnom, vjerujem vrlo malo znajući iz vlastitog iskustva kako se „prepariraju“ informacije i s kojim ciljevima. Većina izvjestitelja koji šalju vijesti s ratišta uglavnom su i tisuću kilometara od mjesta događanja a njihove vijesti temelje se na osnovu izvješća onih nekoliko koji su stvarno na licu mjesta i priča koje kruže u njihovim ad hoc uspostavljenim izvjestiteljskim kružocima.
Iz osobnog iskustva Domovinskog rata ostaje mi sjećanje kako su se „preparirale“ informacije u svrhu određenih ciljeva od izazivanje empatije do potpirivanja bjesomučne mržnje prema „onim drugima“. Gledajući to „upiranje“ medija i cjelodnevno „pumpanje“ javnosti pitam se često čemu to.
U sinoćnjem Dnevniku jedna gospođa u Splitu kaže: „Uslijed svih tih informacija pere me PTSP“. Apsolutno joj vjerujem jer i sam nisam daleko.
U svojoj znatiželji iskoristio sam prigodu da o događanjima u Ukrajini razgovaram s prijateljima koji su Rusku agresiju doživjeli, i na sreću preživjeli, na licu mjesta. Sveukupna priča svodi se, uglavnom, da „sve to što se kod nas priča i nije baš tako.“ „Strašno je gledati one koji bježe od rata, a posebno velik broj djece. Poražavajući je odnos prema njima na granicama i s jedne i s druge strane.“ To su uvelike njihova zapažanja, a o drugim ovdje ne bih. Ta druga svode se na, hm, ponašanje samih Ukrajinskih vlasti.
Sjetimo se ranih početaka Domovinskog rata kada smo zatečeni pobunom i agresijom na Hrvatsku. Razoružani „do gola“ uvelike zahvaljujući naivnoj i dodvorničkoj Hrvatskoj politici ostali smo bez oružja Teritorijalne obrane koje je bilo isključivo Hrvatsko (TO je bio Republički) prepušteni na milost i nemilost neprijatelju koji, slično kao i u Ukrajini danas, u našu Zemlju nije ulazio s dobrom namjerom kako su to voljeli, i tada i sada, u medijima prikazati.
Ukrajina je imala 8 godina da se svekoliko pripremi za daljnju Rusku agresiju poslije Krima, Donjecke i Luhanske oblasti. Dok su Ameri, čak i ispred Europske unije, uvjeravali u svoju beskonačnu pomoć i zaštitu Ukrajinci su se bavili nekom svojom demokracijom uvjereni u sigurnost i zaštitu Amera i EU. Na sigurnosti i sposobnosti obrane vlastite Države nisu ni razmišljali a, bome, ništa ni činili. Zaboravili su da „neprijatelj nikada ne spava“ i njihov, očito, nije niti dremnuo.
Slušamo tako jučer da će Poljska Ukrajini, pošto NATO svim silama odbacuje mogućnost uvođenje „čistog zračnog prostora nad Ukrajinom (iz poznatih razloga)“, dati svoje MiG-29 avione (Koje ukrajinski piloti i logistika poznaju i podržavaju) umjesto kojih će Ameri Poljskoj pokloniti svoje najnovije F-16.
„Dajte, najte“, poznata je uzrečica vrsne novinarke Ivane. Avioni će biti, možda, džabe ali što sa svim onim što uz njih ide. Poučen poviješću američkih pomoći Europi i u Prvom i Drugom svjetskom ratu jedan je visoki diplomat izjavio: „Od ovog rata jedino Ameri imaju koristi.“ Čak ni, podsjećam, slavna „Trumanova pomoć“ nije išla bez američkih managera i stručnjaka druge vrste koji su „nadzirali“ i „upravljali“ strojevima, opremom i materijalom u Europi.
Čemu me, stoga, brine toliko „pumpanje“ javnosti u Hrvatskoj? Hrvatski građani su, s iskustvom rata, itekako empatični spram stradanju u Ukrajini. Brine me, itekako, hrvatsko vođenje Države u ovoj, moramo to priznati, krizi. Notorni ministar obrane Banožić javno se hvali koliko je „cijevi“ poslao u Ukrajinu. Tko, normalan, to radi u situaciji rata? Istovremeno Premijer „leta“ okolo hvališući se nekakvim uspjesima koje ne vidi nitko osim njega i njegovih podrepaša. Mene zanima, poučenog iskustvom ranih početaka Domovinskog rata, što je Hrvatska učinila u vrijeme „dok medvjed pleše pred susjedovim vratima“ da svoje građane i Zemlju zaštiti i onemogući „medvjeda“ da zaigra i pred našim vratima?
Ništa. Hrvatska jest članica Europske unije i NATO-a ali oni, sigurno, neće, bude li to trebalo, preuzeti tzv. „prvi udar“. Dok oni održe desetak konferencija, savjetovanja, sjednica mi, ovako mali, smo definitivno „u banani“. U stvari, ima li to naše vodstvo ikakav plan? Ideju?
Ne moramo se mi, kao Narod, susresti s agresijom i ratom ali gospodarska kriza nam nije na vratima, ona je tu. Imamo li za taj scenarij ikakav plan ili Narod mora vjerovati pričama ministara koji ni sami nisu sigurni u trenutak kada će im policija zakucati na vrata i sprovesti u Remetinečki zatvor?
