Autor: Marjan Gašljević
I jutros, kao i svako jutro, poslije ustajanja prvo stavim da se grije voda za kavu pa onda „pustim svjetlo“ u dnevnu sobu i uključim televizor. Onako, još snenog, zdrma me zavijajući zvuk sirena s televizije. Ukrajina. Rat. Uz slike razaranja čitatelji TV vijesti profesionalno čitaju nešto što im je netko napisao i podturio da čitaju. Njihovo je da pročitaju što im je dano pazeći na dikciju i pravilan izgovor i to je to. Nama koji ih slušamo ostaje da pročitano nam usvojimo, vjerujemo ili ne vjerujemo onome što smo čuli i, sukladno tome, donesemo svoj sud.
Kao i ona sirena što je bila zajaukala tako i same vijesti koje čitaju bezizražajni spikeri na mene osobno djeluju uznemiravajuće. Obzirom na iskustvo Domovinskog rata sve te vijesti koje slušam ovih dana uzimam s velikom rezervom znajući da su, uglavnom, „preparirane“ i ne prikazuju stvarno stanje što ne znači da li je stvarnost stvarno gora ili bolja. S građanima Ukrajine duboko suosjećam. Suosjećam s neizvjesnošću koja im je postala svakodnevnica, suosjećam sa svakim preplašenim drhtajem i svakom suzom, a o životu da ne govorim. Sve to, na stvaran način, i sam sam prošao, a uvijek sam se najgore osjećao u trenucima bespomoćnosti i osamljenosti. Čučiš u nekoj rupi i čekaš kada će se sve oko tebe raspasti, a s tim i ti sam. Biraš da li ćeš moliti ili psovati jer uzvratiti nemaš s čim niti možeš. Kada sam bio postavljen pred cijevi neprijateljskog oružja nisam gledao u otvor cijevi, gledao sam u oči stvorova koji su cijevi držale uperene. Žuti bljesak mržnje tih očiju ponikao je pred mojim pomirenjem.
Sve te vijesti i sve te slike koje se ponavljaju izazivaju različite osjećaje i reakcije. Ljutnju, bijes, mržnju ali i empatiju spram ljudi koji stradavaju.
Što mi, u stvari, znamo što se dešava i zašto?
Ja sam premali i presitan, za razliku od mnogih, da bih imao pravo komentirati događaje. Moja saznanje ne idu dalje i više od sućuti na stradanja, a i ta empatija i sućut me je, jutros posebno, zdrmala. Zdrmala u bespomoćnosti.
Posebno me je pogodila i uzdrmala izjava generala Čermaka koji bubnu: „Da sam mlađi uzeo bih pušku i otišao braniti Ukrajinu.“
Najprije kaži, molim te, koliko si metaka ispucao u Domovinskom ratu?
Da li bi danas imao „viška“ dvije kuće, kako sam kažeš, koje nudiš izbjeglicama iz Ukrajine? Lijepo. Kako se samo nisi sjetio taj svoj „višak“ u svoj svojoj empatiji ponuditi stradalnicima s Banije koji umiru u ruševinama i kontejnerima već 15 mjeseci? Kako ćeš, generale, pravdati ako se netko od hrvatskih mladića ponese (a neki su već otišli) tvojom propagandom pa stvarno ode pomoći ukrajinskom narodu u ratu i strada? Povući dim iz skupe cigare koju si možeš, gle čuda zbog ratnih zasluga, priuštiti za razliku od većine hrvatskih građana i odmahnuti rukom, „ta, u ratu se gine.“ Ne znam imaš li sina, zeta, nećaka, unuka, pa pošalji ih, generale, ako ti već ne možeš.
I onda, na koncu, ne bih bio zdrman? Generale, mi, po svemu sudeći, nismo bili u istom ratu.
