Autor: Aleksandar Olujić
Ima jedna smaragdna rijeka…
Dozvoljavam sebi slobodu parafrazirati velikog Maka Dizdara, dok sabirem u sebi utiske nakon još jedne večeri okićenoj stihovima u Hrvatskoj Kostajnici. Za mene je sjetiti se Kostajnice odavno značilo dozvati u sjećanje šum voda smaragdne ljepotice, da bi posljednjih godina tu sliku obogatio pjev stihova nad tim vodama (moj naklon Goetheu) koji se ovdje uvijek nanovo pletu u mekim večerima.
Posjet Kostajničkim pjesničkim susretima je dolazak među prijatelje, kako za mene koji već par godina hodočastim ovamo tako i za one koji dolaze prvi put. Članovi Društva ljubitelja knjige Milivoj Cvetnić, koji organiziraju Susrete, ljudi su otvorena srca, zaljubljenici u pisanu riječ i umjetnost općenito i nas „putnike namjernike“ dočekuju raširenih ruku. Ovdje ništa nije fake, stisak ruke nije samo kurtoazna gesta već pozdrav od srca, a mlade pjesnike oni doživljavaju kao svoje.
No, ova se večer ipak malo razlikuje od prošlih. Naime, ove je godine 100-ta obljetnica rođenja Milivoja Cvetnića, kostajničkog pjesnika koji je poginuo u Drugom svj. ratu ne dočekavši da vidi objavu svojih književnih djela. „Socijalna pozadina na kojoj se odvijao kratki i tragični život Milivoja Cvetnića bilo je međuraće, ono vrijeme u kome se spremala tamna zavjesa što će pasti na Hrvatsku kada su Hitlerove marionete došle na vlast. Ta tamna zavjesa ugušila je njegov život i prekrila njegove pjesme i mladićke zapise, koji će do nas prvi put dospjeti gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti. Cvetnićev kratki život prošao je u znaku goranovske paradigme – u vremenu, odnosno nevremenu, kada su nicale tamne ideologije kao kakve otrovne gljive svud oko nas čovjeka je nosio jedan jedini moralni imperativ – oduprijeti se zlu“, ovim je riječima pjesnik Mile Stojić opisao Cvetnićev životni put koji ima velike podudarnosti s onim I. G. Kovačića – prvi rođen 19. a drugi 21. ožujka, oba otišli u partizane i oba izgubili živote u paklu rata.
Milivojeva ostavština ipak je uspjela preživjeti scile i haribde da bi nakon više od 60 godina ugledala svjetlost dana i bila objavljena, a cijela priča bila je povod okupljanju grupe entuzijasta koja će vremenom postati Društvo ljubitelja knjige Milivoj Cvetnić. Društvo je u spomen na Milivoja osnovalo Književnu nagradu Milivoj Cvetnić i svake godine raspisuje natječaj namijenjen mladim, neafirmiranim pjesnicima, a pobjednik natječaja kao nagradu dobiva tiskanje svoje prve knjige.
Pobjednik natječaja i njegovo djelo predstavljaju se javnosti na Kostajničkim pjesničkim susretima koji se odvijaju svake godine oko Milivojeva rođendana, 19. ožujka. Ove godine zbog potresa i problema oko Covida-19 termin održavanja Susreta pomaknut je na 17. rujan. I još je jedna razlika naspram prošlih godina, umjesto jedne danas će nam biti predstavljene dvije knjige i dvije mlade pjesnikinje: lanjska pobjednica Paula Jurić Tilić i njena zbirka „Krug života“ te ovogodišnja pobjednica Lea Čorak koja je dobila nagradu za zbirku pjesama “Šetnja šarenilom”.
Nakon pozdravnog govora predsjednice Društva gđe. Stele Cvetnić Radić, u kojem se osvrnula na život i djelo Milivoja Cvetnića i na dosad održane Kostajničke pjesničke susrete, tajnica Društva gđa Marija Krupić i predstavila nam je Paulu Jurić Tilić i njenu zbirku „Krug života“, a Leu Čorak i njenu „Šetnju šarenilom“ predstavio nam je Enes Kišević.
Pauline i Leine pjesme su izveli Asja i Enes Kišević te Ines Konjevod, Helena Ćatić kao i same autorice, a večer je svojom glazbenom izvedbom uljepšao i Juraj Radić.
Moderator večeri bio je Damir Ducić.
O autoricama i njihovom djelu:
Obje poetese svojom su lirikom dirnule neke moje žice i držim kako svaka ponaosob zaslužuje podrobnije predstavljanje. Stoga o njima zasad samo ovo:
Paula Jurić Tilić
„Pauline pjesme, u ovoj njezinoj prvoj zbirci, imaju nešto od radosti tek prohodalog djeteta čiji se teturavi koraci s lakoćom prelijevaju u savršene baletne figure“, napisao je u recenziji Enes Kišević dodavši između ostalog kako „Paula, poput iskusna pjesnika, ne slika svoje likove, nego ih stvara. Riječima im udahnjuje dušu i govori čas ženskim, čas muškim glasom.“
Sve što nam donosi noć
Volim kad mrak kraj tebe mi šapće
– na kratak nas poziva drijem.
Duboko dišem. I sve je lakše.
Dan je mekan i lijen.
Što zbiva se tamo,
onkraj tog svijeta,
kiša il’ sunce, mraz ili vjetar,
ta možda i mrak je već pao –
ja ne znam!
Jer tu među nama,
za sjenom roleta
kao da svemir je stao.
Prepoznajem onaj drhtaj
i nemir,
osmijeh i glas
dobro mi znan.
I miris kože
koji kao suvènir
poslije na sebi
nosim kroz dan.
I sada kad mislim
na dodir mekan
i iskrene zanose naše,
lebdim i sanjam.
Jedva te čekam.
Duboko dišem. Sve mi je lakše.
A dan je baš kao i mi:
pospan, lelujav i snen.
Pričekat ću mrak
da kroz njega ti šapnem:
à cause du toi, j’aime la nuit,
et tout ce qu’elle amène.
Lea Čorak
„Riječ je o knjizi koja više govori od svojih stihova. Nismo samo mi izabrali mladu darovitu pjesnikinju – Lea je izabrana i od same poezije.
(…) Šetnja šarenilom je njen pjesnički putopis ovim našim vremenom, našim i nenašim prostorima. Poezija je to izražajno neočekivanih poredbi, ponekad zaprepašćujućih, jezika kojim s lakoćom izriče svoj hipersenzibilni unutarnji svijet, ali i duboki revolt siromaštvom i nepravdom u svojoj domovini i svijetu.“
Enes Kišević
Za što bih se bila spremna potući
Maštam da vidim
Modri barjak lažnog mira
U plamenu.
Ali ja ga ne bih zapalila.
Željela bih Robespierrovu hrđavu giljotinu
I glave naših dobrostivih hipokrita,
Kao Saloma – pravednica.
Ali ja im ne bih bila krvnik.
Bila bih prva u junačkom stampedu
Na onaj trg sa crkvom šarenog krova,
Ali ni prva sprijeda,
Ni prva straga.
U sredini,
Prva među nevidljivima.
Ja bih se rado i potukla
Za sve ono što mrmljam ispod glasa,
Za ideale kojima sam odana nijemo,
Za poštenje kojem su me učili tankoćutni.
Da, potukla bih se
Tuđim šakama,
Iz daljine.
A prve bih prebila,
Ali baš namrtvo smlavila,
Sve nas koji kažemo:
„Što ja tu mogu…“
„Tako je uvijek bilo…“
„Pazi da ne dobiješ po sebi…“
„Mene se ne tiče…“
„Netko će drugi…“
