Autor: Aleksandar Olujić
Ah! To su bili dani. Svejedno bilo sunčano ili lila kiša kao iz kabla, toga dana pod zastavama marširale su gradskim parkovima i trgovima kolone bivših i sadašnjih trudbenika, a pomiješani s njima i oni koji nikada kap znoja zbog rada pustili nisu, za koje su srp, čekić, lopata ili kramp bili i ostali samo apstraktni pojmovi i simboli koji se koriste u „datom trenutku“.
Prvi maj!
Kako su nekoć gordo stupale mase pjevajući iz sveg grla Internacionalu, dok su crvene zastave vijorile na vjetru. U svečanim su tribinama sjedile vođe pod šubarama i šapkama.
Drugovi!
Svi smo bili drugovi (i drugarice). Drug portir, drug direktor, drug nastavnik, drug milicioner, drug komesar… Drugarica tajnica, drugarica učiteljica, drugarica doktorica, drugarica kuharica, vlastita drugarica (u prijevodu – supruga)…
Poslije doba jednakih i jednakijih došlo je doba slobodnih i slobodnijih. Drugovi su zajedno s drugaricama otišli u trajno spremište, a umjesto njih su došli gospoda… i dame, naravno.
A prvi maj?
Nema više strogih pogleda drugova ispod šapki i šubara. Gospoda koja su ih naslijedila ne nose takve smiješne simbole propalih ideologija. Oni nose ideologiju obučenu u odijela Armani, Boss, Brioni, a dame Versace, Prada, Manolo… Osim toga, oni ne sjede u svečanim ložama na tribinama dok ispod njih prolaze udvorničke mase pod crvenim zastavama. Ne! Oni stoje iza pultova prekrivenim bijelim stolnjacima opasani bijelim pregačama i dijele porcije u plastičnim tanjurima iz kojih će sada udvorničke mase plastičnim žicama kusati besplatan grah ili možda srdelice s fetom kruva. Gospoda, ako su baš jako raspoložena ili se nalaze u predizbornom ljubavnom raspoloženju, znaju podijeliti uz to i crvene karanfile.
Plamene zore čelika i udarnika davno su ugašene i zamijenjene bijelim konobarskim keceljama i podočnjacima trgovkinja. Oni na današnji dan ne idu po svoju porciju graha, ako slučajno ne rade, zbog covida-19 ili drugog, sretnijeg razloga. Imaju pametnijeg posla. Na grahu se obično sreću izborana lica, obilježena neispunjenim obećanjima, praznim parolama i nedosanjanim snovima.
O čemu pričaju kad sjednu s toplom porcijom te „hrane bogova“ ispred sebe?
Možda o tome kako su nekoć prebacivali norme, kao omladinci gradili ceste i pruge, kako je njihova firma radila proizvode za Indiju, Egipat, Njemačku, SSSR…, ili o tome kako su se djeca lijepo snašla u Irskoj i Švedskoj?
Ove godine nema okupljanja niti graha.
Corona.
Možda je i bolje tako.
