Autor: Aleksandar Olujić
Jedno djetešce je ubijeno. Ovo samo po sebi je strašna vijest. Kakav netko stvor (ne želim pojam čovjek stavljati u kontekst s takvim zločinom) mora biti da bi napravio takvo što? Može li se takav uopće zvati a kamoli smatrati roditeljem? A, baš to je sudbina male Nikoll, djevojčice koju su ubili vlastiti biološki roditelji. Za mene su obadvoje krivi. U kojoj mjeri to neka odluči sud.
Ova je tragedija digla na noge cijelu zemlju. Strasti su se uzburkale, optužbe počele padati i krivci se tražiti, jer okolnosti koje su dovele do tragičnog kraja djeteta nisu jasne i pitanje kako se to moglo dogoditi a da Centar socijalne skrbi nije ništa znao/poduzeo postalo je predmet javnog preispitivanja.
Dva su se glasa izdigla iznad ostalih, onaj Jelene Veljače i onaj Nataše Janjić Medančić. Njih dvije su uprle prstom u Centar za socijalnu skrb, koji je provodio nadzor nad obitelji, nazivajući njegove djelatnike uhljebima, smrdljivim ignorantima i ubojicama. Njihova međusobna prepiska odvijala se preko facebooka i bila je javna ali je u međuvremenu obrisana, no internetom kruže snimke iste koje su bez sumnje autentične.
Socijalni su radnici počeli dobivati prijetnje, našto je Hrvatska komora socijalnih radnika kazneno prijavila Veljaču i Janjić Medančić za kazneno djelo protiv javnog reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju. U međuvremenu je ta ista Komora izvršila stručni nadzor u Centru za socijalnu skrb Nova Gradiška i obavljen je razgovor s djelatnicom koja je vodila obitelj preminule djevojčice. Službene rezultate nadzora predat će slijedeći tjedan Ministarstvu i ŽDO u Slavonskom Brodu.
Ono što je u cijeloj stvari mnoge jako zasmetalo je činjenica da Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić ne posjeduju nikakvu kompetenciju niti znanja na temelju kojih bi mogle dati koliko toliko objektivan sud o tome jesu li djelatnici Centra krivi za bilo kakav nemar u postupku a usprkos tome javno prozivaju cijelu službu, kao i činjenica da je baš njih ekspresno primio sam ministar Aladrović. No, ovaj potez ministra ne treba nikoga čuditi. Prije dvije je godine na noge našoj „kraljici sapunica“ došao sam Plenković, kad je ona poslije tragedije na Pagu digla cijelu Hrvatsku i organizirala veliki prosvjed protiv obiteljskog i svakog drugog oblika nasilja. Naša Vlada uvijek se trudila ne naljutiti nekoga tko može potaknuti desetak tisuća ljudi da izađu na ulicu.
Jesu li Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić ovaj puta pretjerale i trebaju li začepiti gubicu (neka mi oproste na izrazu) i šutke pustiti „institucije da rade svoj posao“?
Odgovori na ova dva pitanja nisu nimalo jednostavni. Bili smo svjedoci brojnim događajima i promjenama koji se nisu dogodili zato što je to „netko odozgo“ milostivo odlučio udijeliti nam iste. Za njih se trebalo izboriti, glasno i javno ih tražiti i uprijeti prstom. Sjetite se samo prosvjeda protiv gašenja Stojedinice, tzv. facebook prosvjeda iz 2011. ili „šatoraša“ iz Savske. Svi ti i takvi događaji imali su veliki utjecaj na javno mnijenje i nakon njih su se dešavale promjene. Veljača i Janjić Medančić danas upiru prstom u jedan sustav koji je bez ikakve sumnje u problemima, a koji se bavi najranjivijim dijelom društva.
U slučaju malene Nikoll očito je da je bilo propusta, jer da ga nije bilo dijete bi danas bilo živo. No tko je i u kojoj mjeri kriv nije lako odgovoriti. Mogu reći kako se slažem s Emom Vukov Trifunović, zamjenicom ravnatelja Komore socijalnih radnika, koja je rekla da u ovakvim slučajevima nikada krivica nije samo na jednoj osobi. Osim toga problemi su puno dublji. Kronični nedostatak socijalnih radnika zbog čega su oni koji rade u tom sustavu preopterećeni, kao i potplaćenost za vrlo stresan, naporan pa čak i po zdravlje (i život) opasan posao, dio su svakodnevice tih ljudi. Ja stoga razumijem njihovo ogorčenje i ljutnju zbog uvredljivih riječi koje su im bile adresirane. Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić su uvrijedile čitavu struku, a ne bi trebalo čuditi ako njihovo prozivanje posluži pojedincima kao okidač ili izgovor za nasilje protiv djelatnika socijalne skrbi.
Ono što izmiče svima je to da su socijalni radnici i Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić u principu prirodni partneri. Kompetencija, stručnost i iskustvo jednih i velika energija, volja i popularnost drugih kombinacija su koja bi u konačnici mogla najviše donijeti onima o kojima je u stvari riječ: napuštenima, nemoćnima, najranjivijima, onima s ruba društva, svima koji su ovisni o tuđoj pomoći.
