Autor: Aleksandar Olujić
„U dobru je lako dobar biti“, napisao je prije više od 170 godina Petar Petrović Njegoš. U ovih je par riječi veliki pjesnik sažeo mudrost niza naraštaja koji su na vlastitoj koži osjetili svu surovost života i bivanja na ovim prostorima. Iz današnje točke njegovu bismo mudrost mogli tumačiti kako je lako dijeliti s drugima ono čega imaš u izobilju. Ali, što kad nije tako, što kad treba dijeliti ono čega nema dovoljno ni za jednoga?
Naš se Premijer uvijek nekako volio hvaliti svojim dobrim odnosima, odnosno prijateljstvom s novom europskom „plavom krvi“, uglađenim damama i gospodom što vješto paradiraju briselskom Europskom četvrti, uglednicima što kroje sudbinu 27 država i 450 milijuna ljudi. Lijepo je bilo gledati našeg Premijera dok plovi tim vodama sa samopouzdanjem pomorca što je bezbroj puta bacao sidro u tamošnjim uvalama. Ni traga zbunjenosti velebnim dvoranama niti žmirkanja zbog odsjaja uglačanog granita i mramora nije se vidjelo na njemu, a kad bi progovorio o „najplavijima“ u tom novom europskom plemstvu svakome je u Hrvatskoj davao do znanja da su mu oni na speed dialu. Zračio je porukom: ja sam jedan od njih, što smo mi trebali tumačiti kako smo onda i mi jedni on njih, Europljana, da smo konačno pušteni unutra i nismo više seljačine što čame vani, sami ispred zidova kao stoljećima dotad i koji bi u taj “vrli svijet” bili pripuštali samo kao služinčad najnižeg soja. Srce nam je bilo puno ponosa jer smo konačno stigli u carstvo naših snova, zemlju Dembeliju u kojoj teku pivo i gemišt i u kojoj su potrebe drugih ispred osobnih. Zato smo sa zahvalnošću isticali sve ono što smo „dobili“, ne obazirući se pritom koliko smo to i čime platili.
Ima jedna scena u filmu Love Actually u kojoj arogantni američki predsjednik, kojeg glumi Billy Bob Thornton, kaže novopečenom britanskom premijeru, u izvedbi Hugha Granta, da će Britanci dobiti samo ono što im on hoće dati. U ovoj sceni, koja je ostala u sjeni onih kada se mr. President u maniri nekih stvarnih čelnika SAD-a ne može suzdržati od seksualnog uznemiravanja, da ne upotrijebim neki jači termin, signifikantan je odnos koji počiva na moći. Nema tu pregovora niti razgovora. Dobit ćeš ono što ti dam i budi zadovoljan da sam ti dao i to. U filmu sve ukazuje na to da bi britanski premijer progutao tu gorku pilulu a svojim bi državljanima vjerojatno servirao neku priču o velikom prijateljstvu i izvrsnoj suradnji dviju država da ovaj nije posegnuo za krivom… osobom. Povrijeđeni ego i ljubomora su jedini razlozi zbog kojih britanski premijer nekako uspijeva pronaći vlastita muda i odgovoriti na bullying.
Zadnjih par dana mi smo svjedočili kako kriza izazvana problemima u opskrbi cjepivom protiv Covida-19 postaje sve dramatičnija. Očito je kako je opskrba cjepivom postala problem koji se neće ni tako brzo niti tako lako riješiti. Mi smo se oslonili na Europsku komisiju koja je u ime svih članica pregovarala s proizvođačima, uvjeravani da smo na sigurnoj strani jer smo zaštićeni moćnom institucijom, za razliku od one druge, nekadašnje zajedničke boranije koja još uvijek čami da bude primljena u naš ekskluzivni klub. Vodstvo ove zemlje ili nije znalo ili nije smatralo potrebnim izraditi nekakav plan “B“ koji bi se mogao primijeniti ako što pođe po krivu. Dapače, kada je već svakom postalo jasno da je vrag odnio šalu i da je EK na čelu s „kumpićkom“ našeg Premijera uprskala stvar, nama se uporno pokušava prodati jedna te ista priča. Dok austrijski kancelar Kurz javno proziva sve odgovorne ukazujući na nepravednost u raspodjeli cjepiva Plenković pokušava držati štangu onima koji su lošim pregovaranjem skrivili cijelu ovu situaciju.
Ako pogledamo oko sebe vidimo da se Mađarska snašla i nabavila ruski Sputnik V ne obazirući se na EU, Srbija je uspjela nabaviti cjepivo sa svih strana i postala neka vrsta primjera drugima kako se rješava ova situacija, Amerikanci koji su donedavna bili primjer otpora prema cijepljenju cijepili su 100 milijuna ljudi a Britanci koji su izašli iz EU 23 milijuna (o Izraelu ne treba trošiti riječi). Ako ovome dodamo izjavu austrijskog kancelara da će Nizozemska dobiti duplo više cjepiva od nas onda postaje jasno da se svi snalaze na svoj način, a mi šutimo i sjedimo u ćošku čekajući ne znam ni što ni koga. Valjda Godota!?
Nitko ne krivi Premijera za evidentne propuste koji su napravljeni u pregovorima s proizvođačima cjepiva. To je isključivo greška odgovornih iz EK i oni bi po mom sudu morali odgovarati za propuste. Ali, da su kola krenula nizbrdo zna se već duže, kao i to da se druge zemlje snalaze sa strane. Stoga pasivnost i slijepo povjerenje u EU nisu koraci koji ulijevaju povjerenje kako ćemo konačno zaploviti u mirnije vode, a ono treperavo svjetlo u mraku ispred nas, za koje nas Premijer i njegovi pobočnici uvjeravaju da je to baš ono na kraju tunela, prije će biti da je svjetlo lokomotive koja juri u punoj brzini prema nama.
Svakome kome još to nije bilo jasno valjda sada konačno je da i u humanoj, civiliziranoj i uljuđenoj Europi svatko gleda najprije sebe.
