Pepeljara, jedan tako neugledan predmet. Stvar koja je u današnjem svijetu izopćenja cigareta i duhanskih proizvoda iz svakodnevice kao uzroka mnogih bolesti neželjena uspomena na nebrigu za vlastito zdravlje, stoji negdje u zapećku poput gubavca ili spomenika naše ovisnosti.
Ivorovi stihovi su uskovitlali vlastita duhanska sjećanja: na prvu cigaretu iza gimnazije kada sam očajnički pokušavao zadržati kašalj kako ne bi ispao papak, povratka iz Trsta s kutijom JPS-a u džepu čiji bi sadržaj nestao u trenu čim bih je stavio na stol u kafiću, na vrijeme kad je imati pravi pravcati Zippo bilo veća fora nego neki „bijesni bemvejac“ danas, ali i na ono kada sam neuspješno pokušavao biti cool dok su me gledale najljepše oči na svijetu.
Osudivši cigaretu na progonstvo, njena je frendica postala suvišna. Umjesto šepirenja na sredini stola dopala joj je sudbina trinaestog praseta, tavorenja u zabiti najdonje ladice, košare za otpatke pušačkih snova ili (u najboljem slučaju) posude za sitniš i stare gumbe koje je šteta baciti.
No, Ivorova „Pepeljara“ puno je više od banalnog artefakta iz nekih vremena kada je predstavljala zgodan poklončić ili suvenir s ljetovanja. Ona je nešto u nama samima, mjesto gdje vlastita duša trese svoj pepeo.
Aleksandar Olujić
Ivor Kruljac
‘Pepeljara’
Pepeljara, pepeljara,
stvar je to stara,
pepeljara, pepeljara,
bolni pogled na produkt glupavo potrošenih
para,
zadržavačica pepela u koji su utisnute
uspomene,
čikovi unutra riskantnog užitka
su iz prošlosti sjene,
dim iz nje, nostalgije
je zadnji dašak,
druženja s ekipom
ili samotnog kontempliranja za stolom
pokraj perilice suđa kojoj treba kapsula
a ne smrvljeni prašak,
u njoj je romantika
zbog poljubaca što se događaju u
erekciji dima,
reflektor je veselja društva koje je zapjevalo
pjesmu što je izlazila na usta svima,
pepeljara strpljiva je slušateljica za ekipu u kojoj
svaka glava brije da je intelektualac,
dok u nju tresu cigarete diskutirajući
o politici, društvu, svemiru i filozofiji
ona ih mora slušat jer je na stolu nepokretni
talac,
nijema tajnica u kafiću
za stolom tijekom poslovnog sastanka,
sretno sklopljen posao
jer su se poduzetnici oduševili da im obojici katran u plućima pakira
ista marka,
pepeljara kao mreža za talog
pepela bijesa i ogorčenosti,
držiteljica potrošenog čika s komadićima kože
kad je izbila svađa
pa je koža onog lika dobila žig okrugle
opečenosti,
publika komičarima usred skraćivanja
života,
čistačica propalih eksperimenata od rizli i duhana
za momka što prvi put u životu mota,
ekološka tehničarka iz divizije mrtve prirode,
paralizirana motriteljica da otpadni materijal pušilačkog čina
na pod i u okoliš (bar na neko vrijeme) ne ode,
tiha svjedokinja usamljenom samotrovaču,
motivatorica za plač, bijes i očaj
kad individualac prebroji količinu pepela i čikova
ostavljenog u zdjelastom sakupljaču,
pepeljara katkad je i obična kuhinjska posuda,
brojačica gubitka života
katkad glasnija a katkad diskretnija
glasnica zdravstvenog kaznenog suda,
bilo od stakla ili keramike,
planet je za mjesec čiju građu čini masa
u koju gravitacija melje nas ovisničke jadnike,
društveno ljepilo i kad je prazna čaša
ili klošarska rukotvorina od aluminijske folije,
trpamo je vrućinom ali ništa ne boli je,
dobra je prijateljica naša i pazimo da ne padne
i da u strukturi njenoj ne nastane lom,
ponekad je stvarno bolan podsjetnik da smo prah i prah ćemo postati
ali nam nikad vokalom ne sere
da se pospemo pepelom.
