Autor: Goran Vojković
Bio je to 20. kolovoza 1977. godine. Bill Gates je bio nepoznat dečko koji dobro hvata tehnološke ideje koje drugi razumiju. Sir Clive Sinclair je ideju malog osobnog računala možda imao tek u glavi. Hit na radiju bio je Hotel California, a ABBA je uredno lansirala nove hitove.
Astronomi su znali da će krajem 70-tih doći do približavanja planeta koje omogućava da jedna misija koristeći “gravitacijsku praćku” odradi više posjeta planetama. Napravljene su dvije letjelice, i poslate različitim putanjama. Voyager 2 je krenuo prvi (radi različite putanje išao je sporije pa je trebao biti i backup za Voyager 1). Intel je također bio mlad a ideja mikroprocesora u jednom čipu je bila relativno nova – pa Voyageri imaju mikroprocesor u više čipova.
Misije su odrađene izvrsno. Snimljeni su izbliza svi planeti osim Plutona koji je tada bio prilično “izvan” mogućih putanja i do kojeg smo morali čekati ovo stoljeće. No, onda se dogodilo nešto što nitko nije pretpostavljao. Letjelice imaju termoelektrične generatore (radioaktivni element koji se raspada i prozvodi toplinu) i stvar je srednjoškolske razine fizike izračunati raspad radioaktivnog elementa. Dakle, znalo se da mogu biti dugo aktivne. No, 70-tih nitko nije ni sanjao da će tehnologija prijema na Zemlji toliko napredovati da će se nezamislivo mali signali moći pratiti iz daljine daleko iza Plutona.
Inženjeri su s godinama gasili nepotrebne instrumente – tako je još prije 30 godina ugašena kamera i njeno grijanje, jer više se ništa nije moglo snimiti osim jedne male točke u mraku – Sunca. Letjelica je daljinski reprogramirana. Prije nekoliko godina misija je dobila novu voditeljicu i ekipu novih inženjera – ljudi koji su bili mladi inženjeri kada je krenula sada su u 70-tim godinama i misija je trebala novu generaciju stručnjaka. Posebno, više nitko ne uči kako se programiraju prastari procesori u TTL tehnologiji. Trebalo je prenijeti stara znanja novoj generaciji.
Za komunikaciju s ovom letjelicom koristi se Deep Space Network, posložen u USA, Španjolskoj i Australiji – jer i Zemlja se rotira, pa se antene uključuju jedna za drugom. Velika antena u Australiji trebala je nadogradnju i ove godine nije bilo komunikacija. Nadogradnja je dovršena i prije tjedan dana poslan je signal.
Nakon što je dobio signal sa Zemlje, Voyager 2 je odradio tražene instrukcije i poslao poruku natrag. Javlja se! Uređaj koji je 43 godine u svemiru, preko 20 svjetlosnih sati od Zemlje, uredno je poslao svoje stanje i slati će nove setove podataka koje sakuplja. Neki od uređaja su još uključeni i šalju iznenađujuće podatke iz svijeta gdje nikada nitko nije bio.
Voyager ima snage u svojim generatorima za još nekoliko godina rada. Inženjeri na Zemlji usavršili su sustave prijema da se svega 30 Watti uredno može primati, nešto što 70-tih nitko nije ni sanjao.
Voyageri nastavljaju misiju. Zemaljska posada nastavlja misiju, već u drugoj generaciji. Letjelice šalju podatke o dalekom tamnom svijetu gdje nikada nitko nije bio. Ne daju se. Generatori rade, mjerni uređaji rade, odašiljači rade. Podaci koji se prikupljaju služe stvaranju slike svemira o kojem toliko malo znamo. Često su iznenađujući, svemir je puno složeniji nego što se pretpostavljalo.
Stari, uz malo snage, u mraku ničega idu dalje i šalju podatke. Istražuju. Pokazuju nam kako se nikada ne treba predati i kako je upravo ljudska znatiželja, upravo želja da se vidi više i dalje jedan od glavnih pokretača ove civilizacije. Znatiželja i tehnološka genijalnost koja omogućava primanje nezamislivo slabog signala. Korak je to dalje prema Svemiru, prema drugim planetima i jednog dana drugim svjetovima. Sretno Voyageri, još je puta pred vama!
