U LEXART Skladištu u Frankopanskoj otvoren treći i zadnji dio izložbe ‘Umjetnost je sumnja’ Snježane Ban

0

Umjetnost je sumnja III/III

LEXART SKLADIŠTE,Frankopanska,22-24, Zagreb 27. listopad – 24. studeni 2020.

Izložba je otvorena 27. 10. od 14 do 20 sati bez službenog otvorenja zbog epidemioloških razloga i zabrane okupljanja. Maske su obavezne kod ulaska u prostor.

Radno vrijeme: utorak – petak,14 – 18 sati; subota, 11 – 15 sati; nedjelja i ponedjeljak zatvoreno.

Autorica izložbe: Snježana Ban

U novom  izložbenom prostoru LEXART Skladište, nakon otvorenja izložbe i prostora Lexart u lipnju ove godine, otvara se treći i zadnji dio izložbe Umjetnost je sumnja autorice Snježane Ban. Prostor sa svojom novom namjenom jedinstven je po tome da je riječ o nekadašnjem skladištu knjiga Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Knjige unutar prostora postaju arhitekura i sastavni dio prostorne koncepcije i  cjelokupnog umjetničkog događaja.

Ovom izložbom postaje jasno je da Lexart skladište postaje poligon novih ideja i umjetničkih koncepcija koje će obilježiti hrvatsku kulturnu scenu i ostaviti trajan pečat.

Autorica Snježana Ban posvetila je nekoliko godina svestranih i minucioznih istraživanja predstavljajući fenomen sumnje kao kreativan potencijal u suvremenom slikarstvu – umjetnosti.

Za razliku od uobičajenog jednokratnog izlaganja, fenomen sumnje u umjetnosti na izložbi se predstavlja kroz tri uzastopna različita ali jednako važna i jednako vrijedna postava, u kojima će se izmjenjivati radovi odabranih autora. Postavom je upravo izložba poput sumnje dio živog kreativnog procesa u kojemu se na vrlo zoran način ukazuje na odnose umjetnosti i stvarnosti u njenim pluralnim dimenzijama s ciljem da se iznova postave suštinska pitanja o specifičnim funkcijama umjetnosti.

Nakon prvog dijela otvorenog 30. lipnja 2020. 11. rujna otvaramo drugi segment izložbe te završavamo u drugoj polovici listopada s trećim završnim dijelom koji će trajati do kraja studenog 2020.

Intrigantna i idealna tema u aktualnom trenutku, kada se sve dovodi u sumnju, kada je  epidemija koronavirusa suspendirala svakodnevni život i kao što autorica postavlja pitanje: Nije li ovo trenutak koji nas gotovo obvezuje da neminovno, poput stroga sudca, preispitujemo i sebe same, i život i stvaralački poticaj i njegov opći smisao?

Opsežna publikacija uz izložbu objedinjuje sve radove kroz sva tri postava i tekstove autorice Snježane Ban te predgovore Antuna Vujića, Deana Jokanovića Toumina, Damira Sokića i Blaženke Perice.

Na izložbi u sklopu svog drugog postava biti će predstavljeni sljedeći umjetnici:

Gordana Bralić, Iva Ćurić, Mladen Galić, Sonja Gašperov, Nina Ivančić, Dean Jokanović Toumin, Mihael Klanjčić, Julije Knifer, Hrvoje Majer, Mia Maraković, Marija Matić, Ana Mušćet, Ante Rašić, Goran Trbuljak, Đuro Seder, Ana Sladetić, Damir Sokić, Tanja Škrgatić, Ivan Tudek, Nikola Ukić, Iva Zagoda, Lucija Žuti

 

Tamo gdje sve počinje sa sumnjom

Unutar izložbe posvećene širokoj temi koju podrazumijeva pojam kao što je sumnja, posebno se skreće pozornost na ona umjetnička djela u kojima je sumnja znatno utjecala na mentalne i kreativne, umjetničke procese i u kojima su, dakle, vidljivi poetički učinci sumnje/sumnjanja. To su ujedno radovi koji u sebi sadržavaju neke od mogućih odgovora na pitanja poput: Što znači sumnjati u uvjetima takozvane pluralnosti, ravnodušnosti, zasićenosti umjetnošću i umjetnicima, u vrijeme pritiska za ubrzanim stvaranjem i izlaganjem? Može li si, dapače, treba li si umjetnik današnjice dopustiti privilegij osame, povučenosti, usporavanja, zastajkivanja, oklijevanja, odnosno, privilegij krize i sumnje? Kakav potencijal sumnja ima za kreativni uzlet? Može li se općenito tvrditi da je sumnja (osobito u slučaju umjetnosti) neka vrsta vrline? Vrijedi li doista, kako u Estetici šutnje piše Susan Sontag – a Branka Stipančić ističe pišući o radu Gorana Trbuljaka – da „žudjeti za šutnjom nagovještava da je umjetnik znao postaviti više pitanja nego drugi ljudi, da on posjeduje jače nerve i više mjerila izvanrednosti“? Ili je možda ipak stidljivost sumnja, kako predlaže Honore de Balzac u noveli Nepoznato remek-djelo? I naposljetku, što za umjetničko djelovanje u odnosu na sumnju, znači povijesna svijest o vlastitoj umjetničkoj vrsti, nasljeđe o kojemu uvelike ovisi stvaranje?

Zamisao o izložbi, koja se u početku javila tek kao maglovita i daleka mogućnost, proizašla je iz osobnoga, specifičnoga pristupa umjetničkom radu i na njemu se zasniva još od trenutka kada sam vlastito iskustvo stvaralačke krize odlučila realizirati kao vlastitu sliku sumnje, odnosno kartu sumnje koja okuplja slikovnu i tekstualnu građu, uvelike oslonjenu na druge autore i njihova često paradigmatska djela, misli i zapažanja, u neku vrstu posvete sumnji. Za mene osobno na neki način već taj kolaž predstavlja mentalnu kategoriju izložbe s obzirom da je to rad koji doista „živi“ od drugih i zahvaljujući drugim autorima i umjetnicima; u sebi sadržava čitav niz tvrdnji i djela umjetnika i autora koji su presudno odredili i reflektirali duhovno raspoloženje i ustrojstvo mojih sumnji. (…) Takav princip zajedno sa spomenutim umjetničkim radom čini okosnicu ove izložbe, sasvim joj odredivši kut gledanja, smjer i izbor autora.

(…) Međutim, jednako tako iz fokusa izložbe, a i mojih razmišljanja o umjetničkoj sumnji, ovom prilikom svjesno je izostavljeno neposredno preispitivanje umjetničkoga rada kroz ekonomske, sociološke ili političke okolnosti, te društveno angažirana umjetnost općenito, i to unatoč tomu što takva stremljenja u umjetnosti nerijetko proizlaze upravo iz nekoga oblika sumnje u navedeni kontekst, i unatoč činjenici da spomenuti konteksti utječu na djelovanje svakoga umjetnika, baš kao što istodobno u nekoj mjeri stanuju i u najhermetičnijim umjetničkim djelima. Možda je tu činjenicu najbolje objasnio Philip Guston, prisjećajući se riječi Johna Cagea: „Cage mi je jednom prilikom rekao: Kada kreneš raditi, svi su u tvom atelijeru – prošlost, prijatelji, neprijatelji, umjetnički svijet i prije svega tvoje ideje. No kako nastavljaš s radom, oni polako odlaze, jedan po jedan, sve dok ne ostaneš posve sam. Naposljetku, ako ti se posreći i sam odeš.“ Ovdje, dakle, tek priznajem da navedenoj kontekstualizaciji nisam htjela dati prednost u odnosu na neke intimnije aspekte sumnje, koji su usmjereni prema problemima smisla stvaranja i/ili su u opreci prema nekim dominantnim strujanjima. Isto tako, navedenim kontekstima nisam željela dati prednost u odnosu na dimenziju pojavnosti (koja sasvim sigurno emanira i kontekstualne slojeve) i bezvremenske kvalitete nekoga umjetničkog djela, ako takvo što suštinski postoji. Krhkost ili svjesna nezgrapnost izvedbe, životnost materije, bilo glatke, bilo teške i guste, registar boja, bilo  blijedoružičaste, bilo crnila, tek su neke od tih kvaliteta. Ne izmiče mi pritom još jedan očigledan paradoks, naime taj da djela zahvaćena nekim oblikom sumnje nerijetko prepoznajemo i potpunije shvaćamo upravo u kontekstu umjetničkih zbivanja u određenoj vremensko-prostornoj perspektivi odmaka…

Iz teksta o izložbi autorice Snježane Ban

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here