Autor: Aleksandar Olujić
Sukladno “Uredbi o računanju vremena” noćas, odnosno sutra rano ujutro, kazaljka na satu pomaknuti će se za jedan sat unaprijed tako da će u 2 sata ujutro biti u stvari 3 sata.
Mjeriti vrijeme odavna je bila ljudska potreba. Babilonci i Egipćani ne samo da su imali u upotrebi poprilično precizne kalendare, njima dugujemo i podjelu dana na sate. Babilonci su koristili seksagezimalni sustav iz kojeg se razvio duodecimalni, a Egipćani su dan podijelili na dva dijela od po 12 sati.
U mjerenju vremena uvriježilo se da se trenutak kada je sunce na najvišoj točci na nebu računa kao sredina dana, podne. To je dovelo do toga da je u biti svako mjesto imalo svoje vrijeme. Razvojem željeznice ovakav sustav pokazao je svoje nedostatke. Da bi se izradili redovi vožnje za međuregionalne vlakove kompanije su trebale jedno službeno vrijeme pa su države odlučile proglasiti vlastito jedinstveno vrijeme. No, problem je bio kod vlakova koji su prometovali internacionalno jer su se vodili službenim vremenom svoje matične zemlje. Tako su na pr. na kolodvoru u Ženevi stajala tri sata koja su pokazivala berlinsko, pariško i ženevsko vrijeme. Tome se doskočilo 1884. na međunarodnoj konferenciji uvođenjem standardnog vremena i 24 vremenske zone.
Ideja uvođenja vremena koje štedi dnevnu svjetlost (ljetnog vremena) pogrešno se pripisuje Benjaminu Franklinu, koji je u jednom pismu predložio Parižanima da ustajući se ranije uštede na svijećama. Ideju da se bolje iskoristi dužina dana u ljetu, uvođenjem službenog ljetnog vremena, neovisno jedan od drugoga predložili su Novozelanđanin George Hudson 1898. i Englez William Willet 1907., a prvi puta je sprovedena u djelo 1908. u Port Arthuru u Kanadi, da bi kasnije više gradova slijedilo taj primjer. Prve države koje su uvele ljetno računanje vremena bile su Njemačka i Austro-Ugarska za vrijeme I. svjetskog rata namjeravajući tako uštedjeti energiju koja se trošila na rasvjetu u ljetnim večerima, da bi njihov primjer ubrzo slijedile Francuska i Vel. Britanija. Ljetno vrijeme uvedeno je također i za vrijeme II. svj. rata.
Ponovo uvođenje ljetnog vremena moramo zahvaliti naftnoj krizi 70-tih godina kada je to učinila pravdajući taj korak nastojanjem uštede energije najprije Francuska, da bi ju zbog lakše prometne i privredne povezanosti ubrzo slijedile i druge europske zemlje. Do 1996. je svaka zemlja proizvoljno utvrđivala termin pomicanja vremena, da bi tada na nivou EU bila donesena odluka o tome. No, koliko ćemo još dugo imati ljetno vrijeme veliko je pitanje. Ovo nam je možda i posljednja godina da pomičemo satove.
Za sve one koji se nerado odriču jednog sata sna, poput mene, počinje doba privikavanja na novu situaciju. No, treba znati da pomicanje sata nije jedina promjena koja nas sutra čeka. Naime, za najveći broj vozila prestaje obveza vožnje danju s upaljenim svjetlima, osim za motore i skutere koji tijekom cijele godine moraju i danju voziti s upaljenim svjetlima.
