Svako jutro kad se probudim blagoslivljam boga što nisam ministar ili ne daj bože predsjednik vlade, pa da mi svaki dan započinje s imovinskom karticom i pitanjem: „Jesam li je dobro ispunio?“ – Što će reći ljudi ako sam negdje pogriješio? Upisao neku krivu brojku? Zarez!?
Lažem. Već treći tjedan ne budim se s jutrom. Ujutro obično liježem nakon noći pogleda razdrobljenog po bezbrojnim zaslonima na kojima plešu brojevi na koje treba stalno paziti, paziti da stalno budu unutar zadanih okvira. Ako nisu onda je tu telefon i slijede tvrdi pregovori s osobom s druge strane žice. I tako osam sati utjeravamo brojeve u zadane okove. Kad se vratim doma, tj. u privremeni dom, ne zaspim odmah nego lutam bespućima Interneta dok me ne prevagne u san. Podnevni snovi znaju biti veoma čudni. Zasanja se tako neka situacija koja je samo u snovima moguća; let iznad beskonačno dugih aleja, drvoreda. Svađa oko nečeg što vam se učini neizmjerno važno pa posvema nepoznatim ljudima dokazujete i dokazujete; a oni vas ne slušaju. Ne čuju. Pred samo buđenje uskomeša se svijet oko vas; i živi i neživi. Svi žele nešto, nešto savjetuju, no nikako da uhvatim nit, da shvatim o čemu se radi. Razgovaram. Razgovaram sa samim sobom. I još s dvojicom istih. I složimo se. Usuglasimo o svemu.
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
[Tri moja brata]
Usanjam ponekad da sam Netko. Netko pri vlasti; netko s vlasti. Da odlučujem o sebi; o drugima. Da krojim pravdu i istinu ogromnim krojačkim škarama. A onda buđenje. Topli zrak iz klime struji preko slabina. Čelo u goloj vodi. Plahte ugužvane, jastuci razbacani. Dobro je. Ne znam koje je doba dana mada obično bude oko tri. Tri popodne. Preko parkirališta žestoko buše veliki američki građevinski strojevi. Miris nesagorjele nafte vraća me u stvarnost. Obuzima me milina. Hvala bogu nisam na vlasti! Ni blizu. Sendvič i limenka sode i opet ću biti kao novi. Valja noćas od ponoći ponovo utjerivati brojeve u prihvatljive granice. Mjerenja. Mjerenje mjerenja. I opet mjerenja.
U ponoć me umjesto jablana dočekaju četiri kržljave japanske trešnje. Rastu u sjeni Kuće za brojanje i nikad ne vide sunca na istoku. Posadiše ih japanski studenti u spomen Osami. Osamu Hašimoto, profesor, kolega, znanstvenik. Otišao je 3. veljače 2012. Možda još uvijek vrti brojeve, a možda tek sjedi pod trešnjom s čije krošnje nikad ne silazi proljeće. Na velikoj žutoj ploči moje ime na dozimetru 2703. Nema puno manjih brojeva. Možda pedesetak.
Japanska trešnja (orijentalna trešnja, istočno-azijska trešnja, lat. Prunus serrulata), jedna od 353 biljnih vrsta roda Prunus podrijetlom iz Kine, uvezena u Koreju, neke države SAD-a i Japan. U Japanu postaje simbol dolaska proljeća, tradicionalnog praznika Sakura. Japanska trešnja naraste od 10 do najviše 25 metara. Stablo ima koru smeđe ili smeđesive boje, bijelih je ili ružičastih, nježnih cvjetova, dok su rubovi listova nazubljeni, pa joj otuda i ime serrulata (nazubljen). Japanska trešnja danas se uzgaja po mnogim krajevima kao ukrasno drvo u parkovima i vrtovima.
Sve je manje onih koji znaju zašto su te japanske trešnje ovdje. Nastojim otjerati crne misli o malim brojevima i zov krošnji u vječitom cvatu. Svako je drvo ovdje s razlogom posađeno ili posječeno. I svatko od nas je također s nekim razlogom posađen i bit će posječen kad mu dođe vrijeme. Mada se neupućenima ne čini tako.
