Jozo Nikolić
ISPOVJEDNIK
Neke ljude prigrlimo odmah, neke nikada. Ove druge držimo podalje od nas, prema nekima od njih uperimo koplje neprijateljstva. Često ne raščlanjujemo te svoje odluke.
Zašto nam je netko drag, zašto netko drugi nedrag?
U moje selo je došao novi župnik. Ujahao je na mršavom kljusetu. Ministrant koji ga je dočekao na ulazu u selo, mlatio je sitnim zvoncem. Svi moji suseljani ostali su u svojim kućama, nitko ga nije pošao pozdraviti.
Priče uvijek stižu prije ljudi. Selo je pričalo da je krao crkvene novce, da ga je biskup zbog toga premjestio u našu župu.
I konj i župnik bili su posuti debelom prašinom.
Čekao sam sutrašnji dan da ga vidim u pravom izdanju.
Vidio sam ga pred crkvom poslije jutarnje mise.
Kad bi slikao njegov portret, izdvojio bi samo neke detalje: kratke, snažne noge, trbuh koji se prelijevao preko oguljenog remena, dug kvrgav nos i glavu koja je ličila na oguljenu lubenica. Odijelo mu je bilo prljavo i masno, iz hlača se izvukla košulja koja je nasilno promijenila boju. Odmah sam znao da mi ne će biti drag, da ćemo zaratiti kad – tad. Bio sam glavar Mjesne zajednice, crkva se grijala pod mojim krilom. Nisam otišao u župni dvor upoznati ga, neka on dođe kod mene.
Župnik je odmah uveo neke promjene. Ispovijed će biti svakog utorka, poslije večernje mise. Zaprijetio je da će onima, koji ne budu dolazili, uskratiti ostale Svete sakramenti.
Selo se pretvorilo u ogromno, klempavo uho koje je usisavalo svaku riječ koja se odnosila na župnika. A priče su bile svakojake. Njegova svetost i odanost Bogu topila se kao čvarci u pregrijanom kotlu. Župljani su tvrdili da je svećenik više pijan, nego trijezan. Kad je ispovijedao trijezan, njegov ljutit, prijeteći glas tresao je ispovjedaonicu. Što je grijeh bio teži, njegov glas je bio grublji, silniji. Kad je bio pijan, veći dio bi prespavao.
Crkva je i dalje bila sveto, ali opustošeno mjesto na koje se nevoljko odlazilo.
Svrstao sam ga u svoje neprijatelje, kopao sam rovove, učvršćivao zasjedu.
Poručio sam mu da dođe u moj ured. Ugazio je u njega u gumenim, prljavim čizmama, pokazao mi je nepoštivanje. Rekao sam mu da zbog silnih obaveza ne mogu dolaziti na ispovijed utorkom, nego petkom, prije večernje mise. Čelo mu je premrežila ljutnja i zlovolja. Kada sam mu rekao da poznajem neke važne ljude u Biskupiji, nevoljko je pristao.
Cijelu noć sam prevrtao grijehe po glavi. Birao sam one najteže: mračne psovke, najgadljivije bludne radnje, krađe, sočne laži. U petak sam, petnaest minuta prije mise, kročio u ispovjedaonicu. Započeo sam s najtežim grijesima, do onih sitnih nisam ni stigao.
Poblijedio je, grašci znoja su mu plesali po čelu, činilo se da se guši, da će povratiti. Rukom mi je pokazao da odem. Zaboravio mi je dati pokoru i svoj blagoslov. U seoskoj birtiji ispričao sam svoju priču. Širila se kao epidemija.
Nedugo nakon toga, biskup je najavio svoj dolazak. Prvo je bila ispovijed, a poslije toga Sveta misa. Glava mi se opet ispunila grijesima. Trebalo ih je razvrstati, posložiti.
Kao čelni čovjek, prvi sam stupio u odlagalište grijeha. Biskup je bio blag, tih čovjek. Istresao sam pred njega grijehe koji su mi bili prihvatljivi, za koje se lako dobivao oprost. Pokora je bila sitna.
Blagoslov se spustio na me kao blaga proljetna kiša.
Našeg župnika su opet premjestili.
